Pogledi, lokacije i distance - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Najnoviji film velikog Tsai Ming-lianga Psi lutalice se zaustavio. Totalna blokada vremena, priče i života. Koliko traje filmski kadar? Moramo li regulirati štopericu? Tsaijev glumac Lee Kang-sheng stoji nepomično na križanju bučne prometnice u Taipeiju po snažnoj kiši i olujnom vjetru, držeći u ruci reklamni pano agencije za nekretnine. U većini autorovih filmova događa se opći potop i kadrovi su im stalno poplavljeni. Film je to koji se gleda širom zatvorenih očiju u igri prozirnosti, refleksija i hipnotizirajućih vizija. Kad bismo nakon deset minuta otvorili oči, ugledali bismo onaj isti zaustavljeni beskonačno dugi kadar u kojem junaci bulje u nedefinirani mural na zidu trošne zgrade u kojoj žive. Jer, ovo je film koji proizvodi čisti efekt Stendahlova sindroma.

Slični efekt (senzualne) nepokretnosti proizvodi i remek-djelo Alaina Guiraudieja L'inconnu du lac (Neznanac na jezeru). Opet su u igri pogledi. Samo što Guiraudie igra na distance, dok je mjesto radnje usamljeno jezero na jugu Francuske. Debeljuškasti Henry postavio je ručnik sa strane promatrajući relaksirane kupače u daljini. Povremeno mu se pridruži Franck, inače redoviti posjetitelj plaže čija je topografija uzbinanog erosa svedena na strogo određene kodove. Jedni se ševe u obližnjoj šumici, a drugi ih promatraju masturbirajući. Francka će zaluditi misteriozni brkonja koji izgleda i pliva poput Marka Spitza. Ali opasnost vreba u tišini ljetne žege, kad žudnje, erekcije i idealna organiziranost kupača naglo bivaju dovedeni u pitanje. Ostaje tek jezero sa svojom mekom površinom koje filmu daje horizontalnost i pokreće pitanje bijega i slobode. Zato je Guiraudijev nenametljivi komad vječni slijed rituala, pokreta i malih čuda.

Korak prema savršenstvu nenametljivosti autorova pogleda postigao je Bruno Dumont u Camille Claudel 1915. Sinergija koju on postiže u odnosu između pravih pacijenata jedne stare umobolnice šibane mistralom i Juliette Binoche, zaustavljene negdje na pola puta između lucidnosti i ludila, naprosto je nevjerojatna (ona u filmu glumi ljubavnicu slavnog kipara Rodina koju su strpali u ludnicu). Ne, to nije nikakav šok, kako su ga opisali neki kritičari nakon njegove premijere na Berlinaleu. Zašto bi šok bio korištenje autentičnih psihijatrijskih pacijenata na filmu? To je u teatru već radio Pippo Delbono. Osim toga, i sam Dumont se koristi u filmu jezikom teatra, natjeravši jednu pacijenticu da doista glumi, dok uvježbava scenu iz 'Don Juana'.

Da se veći luđaci događaju izvan njenih hladnih zidova, dokazuju i tri filma na programu vašeg i našeg Art-kina koji se bave luđacima povijesti. U Činu smaknuća, sumanuti Joshua Oppenheimer natjerao je indonežanske krvnike koji su sudjelovali u genocidu komunista da insceniraju vlastite zločine u formi grotesknog spektakla. Tu nema nikakve katarze i egzorcizma ratnih demona iz prošlosti. Oni u tim ulogama uživaju poput djece, oponašajući svoje hollywoodske idole. No dok je u njihovim povijesnim masakrima krv bila prava, sada je zamjenjuju kečap i šminka. Odnos između političkog nasilja i njegove prezentacije nikad nije bio tako okrutan. S druge strane, distancirani Rithy Panh (Slika koja nedostaje) koristi makete i minijaturne figurice od terakote da bi minuciozno rekonstruirao sjećanja na vlastito djetinjstvo u eri Crvenih Kmera, izmjenjujući ih s propagandnim found footageom. Sjećanjima na genocid bavi se i Lanzmanov doks Posljednji od nepravednika, koji se pozabavio paradoksalnom ulogom bivšeg bečkog rabina Benjamina Murmelsteina, koji danas sebe voli nazivati 'dinosaurusom'. On je bio jedan od dvanaest članova Vijeća židovskih starješina osnovanog 1941. u Terezinu u bivšoj Čehoslovačkoj, gdje je nacistička propagandna mašinerija utjelovljena u monstrumu Adolfu Eichmannu osnovala nekakav 'idealni geto' kao privremeni logor za Židove prije njihove deportacije u Auschwitz.

Monstrumi povijesti prisutni su i u feelgood doksu Slaughtera Nicka za predsjednika, čiji naziv krije stihove novosadskih punkera Atheist Rap (Sloteru Niče, Srbija ti kliče!), a čiji su koncerti održavani u prisutnosti glumca Roba Stewarta, koji je zahvaljujući bezveznoj ali kultnoj TV seriji Sweating Bullets, u Srbiji prevedenoj kao Tropska vrelina, koja se prikazivala u prvoj polovici mračnih devedesetih, postao ultimativni superstar, ali i eskapistički antidot protiv Miloševićeve tiranije. U Povijesti moje smrti Alberta Serre ukazuje se jedan drugi poznati monstrum, mitski Drakula, sada u društvu racionalista Casanove, zarobljen u svom metafizičkom svijetu, iako obojicu povezuju motivi užitka i noći. I dok Serra snima krhotine užitaka na prijelazu iz života u onostrano, vampir je taj koji prežvljava i pobjeđuje, jer ljudi očito pronalaze veći užitak u boli. S druge strane, vampiri Jima Jarmuscha (Samo ljubavnici preživljavaju) su hipsteri koji odlaze na koncerte White Hillsa i kojima besmrtnost pomaže da se uvijek nađu na pravom mjestu prije nas, svjesni da su prešli 'granice kontrole', jer njihova lakoća konzumacije biva dovedena u pitanje, sa svim kolateralnim efektima koje je proizvela kriza i dekadencija njihova proizvoda. U Jarmuschovu gentrificiranom Detroitu čije vedute podsjećaju na one iz doksa U potrazi za Sugar Manom, ima mjesta samo za vampire i zombije.

Ako je Paul Greengrass odlučio snimiti čisti multiplex friendly komad o piratima (šifra: Kapetan Phillips) u kojem Tom Hanks glumi dobrog Amerikanca, dobrog supruga, dobrog oca i dobrog kapetana, koristeći propagandistički hepiend kako bi se ulagivao Ujaku Samu, naš odabir slične teme puno je zanimljiviji, s izvrsnom 'Otmicom' u kojoj žrtva somalijskih pirata postaje sjajni Pilou Asbaek (sjećamo ga se iz TV serije Borgen). A kruzerima koji su 'oteli' i progutali Veneciju bavi se fini doks Andreasa Pichlera Mletački sindrom.

Ipak, kraj ovog teksta u znaku je kraja povijesti. Najnoviji 250-minutni film filipinskog autorskog gerilca Lava Diaza Norte, kraj povijesti, pravi je kratkiš u odnosu na njegove ranije komade. Tijekom projekcije Diazove Melankolije u Art-kinu prije četiri godine (ne miješati s istoimenim Von Trierovim filmom), skoro smo dobili dekubitus. Ali strpljenje će se višestruko isplatiti. Naravno, Diazova opsesija religijskim motivima je vječna. Tu su božićni lampioni koje izrađuje Diazov krivo optuženi šepavi junak u zatvorskoj radionici. U svojoj svetosti, on prizva druga dva mučenika iz autorova opusa, Heremiasa i Florentinu Hubaldo. Ali naracija 'Nortea' krajnje je ljutita i drska. Za razliku od njegovih ranijih neurednih filmova koji se oslanjaju na poluimprovizaciju, sada Diaz pokušava sve elemente priče postaviti na mjesto. Takav bi nelinearni film možda snimio i veliki Roberto Bolano da je stao iza kamere.