Politike identiteta - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U Sinonimima Nadava Lapida, tom velikom komadu o tijelima i demoliranju diktata (nacionalnih) identiteta, njegov protagonist Yoav (iznimni Tom Mercier) izbrisat će dolaskom u Pariz vlastitu izraelsku prošlost i jezik. Izraelska nacija toliko mu je odbojna da je tretira poput zloćudnog tumora koji valja odstraniti. On postaje suvereni vladar filmskog platna, tumarajući Parizom u elegantnom žutom kaputu, vječno pognute glave, u društvu Hektora i Ahileja, Napoleona i Kurta Cobaina. Arhetip totalnog (nagog) tijela. Smrznutog, izgladnjelog i prostituiranog. Rastrganog negdje na pola puta između filma i teatra. Jer, Lapidov ekstraordinarni film bavi se poput Bongova Parazita parazitiranjem u sredini kojoj junak ne pripada, bilo da je riječ o korejskim ili pariškim buržujima. Iako autorovi interesi nisu samo tjelesni, već nadasve lingvistički.

Motivom (zamjene) identiteta bavi se i Safy Nebbou u Onoj koju zamišljaš kroz lik profesorice književnosti (Juliette Binoche) koja na društvenoj mreži izrađuje lažni profil 25-godišnje Clare, čije poruke zamjenjuju telefonski razgovori, koji će prerasti u vruću liniju u predatorskoj igri poisson-chata s natruhama Hitchcocka i kasnog Chabrola, u mračnoj mreži žudnje. Iako je prisiljena uguglati 'insta' prije no što nastavi razgovor.

Taj isti 'insta' potaje opsesija Pietra i Alessandra u Selfieju Agostina Ferrentea, čija je svakodnevica svedena na non-stop selfie, transformirana u izravnu igru, komičnu i refleksivnu istodobno. Ništa nije promaklo njihovoj selfie izravnosti, pri čemu Ferrente pokušava zadržati maksimalnu neutralnost, emanirajući onu tipičnu napuljsku fascinaciju pozom i gestom u totalnoj strategiji looka i pojavnosti, koja predstavlja srž selfie prakse u nekoj vrsti iluzorne spontanosti. Zato ima neke proklete simbolike da se nakon svih naših samoizolacija tijekom kojih smo se već umorili od onih razlomljenih virtualnih ekrana, bez dodira i tjelesnosti, vraćamo u vaše i naše Art-kino s komadom koji igra na te iste online-friendly narative.

Zato je napuljski rione Traiano koji obitavaju junaci Ferrenteova komada, lociran tek par koraka od kvarta Sanita koji obitavaju Tyson, Biscottino, Lollipop, O'Russ i Briato u Sitnim ribama Claudia Giovannesija, snimljenog prema romanu Roberta Saviana, koji nas je u Gomori već upoznao s njihovim klonovima Cirom i Marcom. Oni su gospodari noći, ugurani u interijere koji se doimaju poput napuljske baby gang varijante Trump Towera. No Giovannesi i Ferrente pokušavaju u mapiranju rionea razbiti njihove mitove, koje su deformirale tabloidne crne kronike, fokusirani na objektivnost pogleda. Zato nas veliki Nikola Tanhofer u H-8, tom ultimativnom klasiku hrvatske socijalističke kinematografije, vraća u analognu eru fotoaparata koja nije poznavala selfieje. Iako je i on poput Ferrentea inspiriran tekstom iz crne kronike.