Promatrati i putovati - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

'Seeing too much is seeing nothing', kaže veliki Wong Kar-wai u jednom od ključnih prizora Rossijeva doksa Prvi ponedjeljak u svibnju koji prati stresne faze postavljanja izložbe 'China Through the Looking Glass' u newyorškom Metropolitan Museum of Art. Wong je bio jedan od njenih kreativnih savjetnika i uz Anne Wintour kao njenu ključnu figuru, krajnji je kontrapunkt 'celebrityjima' poput Rihanni i Kim Kardashian koji su se natiskali na crvenom tepihu uoči njena otvaranja. Taj isti vidjeti-previše-je-ne-vidjeti-ništa praktički postaje motto čitavog opusa Jamesa Benninga, tog velikog 'umjetnika koji snima'. Iako se on u njegovim radovima, tim smirenim refleksijama o trajanju, pokretu, vremenu i promatranju, iščitava kao 'What you see is what you get'. Jer, svaki njegov odabir u svojoj rigoroznoj formalnoj strukturi, otkriva tenzičnu refleksiju koja pokušava probiti krajnje granice filmskog jezika, bilo da promatra čeličanu u Duisburgu (Petlja sirovog željeza) ili uokviruje sirove pejsaže američkog Srednjeg zapada s ljepotom i nostalgijom (Samoubojstvo krajolika), pozabavivši se slučajem Bernadette Protti koja je u kalifornijskom predgrađu ubila svoju teen vršnjakinju, te serijskim ubojicom Edom Geinom koji je orgijao ruralnim Wisconsinom, pri čemu ubojice portretiraju profesionalni glumci koji trebaju autoru da bi rekonstruirao sudske iskaze, iako ostavlja publici dovoljno prostora da sama razmišlja o mjestima i ljudima koji pričaju priču.

Promatrati krajolike najnovijeg filma Jima Jarmuscha (Paterson) znači promatrati poetiku malih stvari i poetiku čestica jednog vodopada pored kojeg se odmara njegov vozač autobusa nakon završene smjene (neodoljivi 'driver' Adam Driver). Film je to koji govori o rađanju poezije, vječno balansirajući između bezazleno nonšalantnog i esencijalnog. Gotovo ambijentalni film koji igra na repetitivnost svakodnevice i njegove male varijacije, garnirane minimalističnim humorom. Film koji ne priča priču, ne evocira, i ne pokazuje, već smireno tretira poeziju kao sudruga u junakovim svakodnevnim rutinama. No taj minimalizam puno je bliži komičnom prosedeu Richarda Brautigana nego tragičnom prosedeu Raymonda Carvera. Kao da je gledamo filmsku verziju Lou Reedova songa 'Perfect Day'.

Kad bi se naša kurikularna svakodnevica mogla mjeriti s onom finskom kojoj se divi Michael Moore u doksu Gdje je sljedeća invazija?, možda bi Jarmusch postao njen neizostavni dio. No narcis Moore, čiji se čitav opus manje više svodi na komparacije, sada je relaciju SAD-Kanada proširio na europsko područje, s kraćim izletom u Tunis, da bi Amerima otkrio divote norveškog zatvorskog sustava, slovenskog i francuskog školstva, njemačkih radničkih prava i talijanskih pet tjedana godišnjih odmora, jer samo sretan i odmoran radnik ujedno je i dobar radnik. S druge strane, Morten Traavik (Dan oslobođenja) prati gostovanje Laibacha u Sjevernoj Koreji, koje je Žižek opisao kao 'najfascinantniji kulturološki, ideološki i politički događaj 21. stoljeća'. Doduše, 21. stoljeće je tek započelo i tko zna, možda će za par godina u onoj istoj dvorani u kojoj je gostovao Laibach gostovati Lady Gaga. Iako je Traavikov primarni interes promatrati stroge režime kretanja u zemlji u kojoj se 'ljudi rađaju sa sviješću da su individualne odluke rizične' (kad je grupa ušla u autobus shvativši da se Ivan Novak odvojio od nje i pokazao neposluh krenuvši u nepoznatom pravcu, nastala je prava panika), premda je bend spreman pod bilo koju cijenu pristati na birokratske zahtjeve sjevernokorejske cenzure samo da bi se koncert održao. Zato autor slijedi Žižekovu mantru da Laibachovi nastupi i ikonografija nisu nikakve 'satire' već smrtno ozbiljno utjelovljenje brutalne moći koja leži iza svih naizgled tradicionalnih oblika demokratske vlasti.

I dok Traavik prati Laibachovce po Sjevernoj Koreji, a Moore putuje Europom, Jarmuschovu junaku dovoljna je jedna te ista gradska linija u Patersonu da u njoj otkrijemo poeziju svakodnevnog. S druge strane, opus Xaviera Dolana posve je dijametralan onom Jarmushovu – krajnje nezasitan u razvratnom spoju energije i vrtoglavice, euforije i elegije, iako ni on nije imun na povremene uzlete lirizma. Naravno, lik majke i dalje ostaje njegova neuralgična točka. Sada je utjelovljuje histerična Nathalie Baye, kojoj se vraća sin pisac nakon dvanaestgodišnjeg egzila da bi joj objavio vlastitu smrt, pri čemu autor maliciozno ironizira mehanizme disfunkcionalnosti njihove najuže obitelji (junakov psihopatski brat, njegova pasivna žena, piščeva sestra). Zato sinovo pasivno lice postaje smireni kontrapunkt njihovoj logoreji u kojoj empatija biva automatski sabotirana njihovom nesposobnošću da slušaju. Kako bi to rekla majka – 'Idući put ćemo se bolje pripremiti'. Samo je kraj svijeta. Slične mehanizme kammerspiela koristi i Paolo Genovese u Potpunim strancima, samo što Dolanov ručak u vrtu obiteljske kuće zamjenjuje večera osmero starih prijatelja koje opsjedaju veće ili manje krize, združene u igri mobitela i selfieja, kad na površinu počinju izlaziti njihove laži, frustracije, izdaje, hipokrizije i bjesovi. Kao u nekom krugu u kojem se sve zatvara u simulakrumima stvarnosti kreiranim po mjeri, u seriji fino konstruiranih dijaloga.

Uz čak tri 'regionalna' projekta koje predstavlja vaše i naše Art-kino (Spiritual Market, Govornica, Je letrika ubila štrige), tu je i neodoljivi je komad Guillaumea Saneza (Golman) u kojem njegov teen junak zaluđen fudbalom hrabro odluči prekršiti zadana pravila i preuzeti na sebe očinsku ulogu (samohranu majku njegove cure glumi muza francuskih autorskih ekscentrika Laetitia Dosch). I dok ironični motto Govornice glasi 'Budućnost nije ono što je nekad bila', kultni 1984 koji prikazujemo kao sjećanje na preminulog Johna Hurta, aktualniji no ikad, dokazuje da je znan-fan bio i ostao distorzija vremena u kojem je nastao, a ne proricanje budućnosti. Zato nije ni čudo da se u filmu lokacije domaju poput moderne Velike Britanije, dok je Richard Burton, kako to cinično navodi kritičar Chris Peachment, napokon pronašao ozbiljnu ulogu za kojom je čitav život tragao.