Prosinac u Art-kinu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Za legendarnog francuskog filmskog kritičara Andrea Bazina, filmski festival je neka vrsta religijskog reda, iako Bazinov mitski esej u kojem autor ironizira festivalske rituale nije zaustavio cannesku škvadru da po njemu nazove jednu od dvorana Palaisa (Salle Bazin), doduše onu najmanju mahom rezerviranu za novinarske projekcije. S druge strane, nedavno preminula talijanska kritičarka Lietta Tornabuoni uspoređivala je filmske festivale s partijskim kongresima. Genijalni španjolski sineast Jose Luis Guerin dobro zna kako funkcionira dotični 'kongres' jer je u jednoj godini posjetio ni manje ni više nego 40 različitih filmskih festivala, znanih i neznanih, A i B kategorije, od Mostre do Macaua, bez obzira na kojoj strani svijeta se održavali. On je na njima bio najobičniji gost. Iako je Guerin imao mogućnost odabira, odlučio je prihvatiti sve pozive, kao da želi oboriti Guinnessovu knjigu festivalskih rekorda. Rezultat te bizarne festivalske turneje na kojoj je režiser promovirao svoj film En la ciudad de Sylvia, zabilježen je u njegovu začudnom doksu Gost, jednom od vrhunaca riječkog gostovanja Filmskih mutacija poznatijih i kao Festival nevidljivog filma, koji uz gostovanje zagrebačkog Human Rights Film Festivala dokazuje da šlag uvijek dolazi na kraju sezonske (programske) torte našeg i vašeg Art-kina.

Ali Guerinovo istraživanje spontano će završiti u drugom planu. Ono što zanima autora svedeno je na seriju slučajnih i neočekivanih susreta koji se rađaju na autorovim festivalskim putovanjima, bez obzira je li riječ o emotivnom susretu s djedicom filmske avangarde Jonasom Mekasom ili palestinskim dječacima u Jeruzalemu koji mu žele pokazati razrušenu školu, a čiji susret priziva jedan drugi film s našeg programa, genijalne Policajce Izraelca Nadava Lapida. Ti susreti nisu nikakve metafore stanja nacije u kojoj se autor zatekao, već ponosni i vitalni fragmenti jedne opore stvarnosti koju on promatra očima znatiželjnika (sličnu strategiju filmskog dnevnika i bilježenja slučajnih susreta rabi i neuništivi Mekas u doksu Sleepless Nights Stories). Jer, ako je u En ciudad de Sylvia Guerin koristio figuru izgubljenog ljubavnika u uzaludnoj potrazi za fantomskom ženom da bi nam podastro kompleksni esej o načinu promatranja, u Gostu koristi filmski festival kao neku vrstu paralelnog univerzuma odvojenog od stvarnosti, da bi nam pokazao što se krije izvan njegova glamura, hvatajući portrete uličnih prodavača, vojnika, propovjednika, starih fotografa i glazbenika,  pri čemu Guerin pokušava održati ironičnu distancu. Jer, ako u Guerinovu slučaju koristimo pojam 'punctuma' kojim je Barthes opisao način na koji fotografija 'ubada' promatrača, Guerinov 'turistički' prosede u pojedinim kadrovima ima težinu i snagu uboda Magnumove fotogafije, iako je lako mogao upasti u zamku estetizacije patnje.

Da, prosinac u Art-kinu proteći će u znaku politike putovanja. Uz Guerinove itinerare tu je i suludi Odmah (A tout de suite) Benoita Jacquota, također u sklopu Filmskih mutacija, u kojem njegova muza Islid Le Besco portretira dokonu parišku curu koja se spetlja s prelijepim marokanskim pljačkašem te biva uvučena u pravu romansu na relaciji Španjolska-Maroko-Grčka (njeno lice uspavane ljepotice nalik na Picassovu masku nanovo će se nam se ukazati u Jacquotovu najnovijem pastoralnom hororu Duboko u šumi). A 'turistički' itinerari Mutacija nastavljaju se i u eksperimentalnom kratkišu autorskog tandema Gianikian & Ricci Lucchi (Bilješke s naših putovanja u Rusiju 1989.-1990.).

Ni već tradicionalno gostovanje Human Rights Film Festivala neće proći bez 'politike' putovanja. Etablirani austrijski dokumentarist Michael Glawogger u remek-djelu Slava kurvi zaokružuje svoju no-global trilogiju započetu s Megagradovima, sada u nevjerojatnom triptihu koji prati čemerne živote prostitutki na tri različite 'egzotične' lokacije (Tajland-Bangladeš-Meksiko). Na taj film ideološki se na neki način naslanja još jedan stranac u stranom svijetu, korejski sineast Lee Song-gyon (Moj bosonogi prijatelj) koji je dokumentirao svoje desetogodišnje prijateljstvo s indijskim vozačem rikše. Genijalni njemački dokumentarist Thomas Heise potegnuo je čak do Argentine da bi nam pokazao polaganu i nijemu smrt jednog sela (Sunčev sustav). A njegov sunarodnjak Urlich Koehler (Bolest spavanja) promatra Afriku kao prostor koji se bezdušno eksploatira za financijske i osobne interese, iako ona postaje neka vrsta apstraktnog entiteta na kojem se još uvijek vjeruje da se čovjek može transformirati u vodenog konja, pri čemu njegov prosede puno više duguje sudanskom piscu Tajebu Salehu (Sezona migracije prema sjeveru) negu Le Carreu (Gorki lijekovi). Naravno, HRFF nudi i ponešto drukčija putovanja. Ona rodna (Tomboy). Ona povijesna (Les chants de Mandrin). Ona ekološko aktivistička (If A Tree Falls). Ona agrarna (Seljačka utopija). Ona koja uranjaju u najtamnije predjele duše jednog usamljenika koji evidentira autopsije Pinochetovih žrtava, čija mrtva tijela pristižu u njegovu bolnicu u hrpama (Post Mortem).

I dok se još nismo ohladili od postizbornog povika 'Imamo premijera!', Moretti nas je nadglasao povikom Imamo papu!.u kojem autor ulazi u vatikanske odaje u kojima se bira novi papa, a kardinali koji sudjeluju u glasanju mole Boga da ne budu odabrani, svedeni na grupu prevrtljivaca koji jedni od drugih prepisuju glasačke listiće. A kad je novi papa napokon odabran, on odbija Moć, pa Vatikan poziva u pomoć psihoanalitičara, ali pod uvjetom da ne pričaju o seksu, snovima i Edipu.

Prebogati prosinac u Art-kinu donosi i odabir najboljeg od Kvarnerske revije amaterskog filma koja dokazuje da je neprofesijski film puno više od igre. Rođendan ćemo proslaviti uz Moranu Komljenović i premijeru njena dugoočekivanog najnovijeg kratkiša Nenad Vižin (u raljama sistema). A kinotečni programi donose dvije programske poslastice. Ciklus filmova koje su voljele naše bake i djedovi, uz poneku trash poslasticu poput Mirnih dana u Clichyju, koju su više voljele naše mame i tate u hopa-cupa fazi, a u kojem Joey i Carl jebu, gutaju i puše svoje ne tako mirne dane u Parizu Henryja Millera.(gluma Waynea Johna Rodde je tako loša da zaslužuje poduži osvrt). Ipak, programsku godinu završavamo u velikom stilu, uz hommage divi Elizabeth Taylor. Postoji li bolji način oproštaja s godinom 2011. u našem i vašem kinu uz Odsjaj u zlatnom oku? Bojnik Marlon Brando u homoerotskom zanosu promatra mladog vojnika kako gologuz jaše na bijelom konju. Liz Taylor je njegova frustrirana žena. Zorro David je njen femini filipinski sluga. Da parafraziramo citat veličanstvene Liz iz Tajne ceremonije – 'Oh Lord, let no one snatch us from this heaven.'