Prosinac u Art-kinu: ''MEDITERANSKE IGRE' - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Prvi dio Godardova triptiha 'Film Socialisme' ambijentiran je na kruzeru koji krstari Mediteranom. To je neka vrsta njegove anti-Arke čija ruta obuhvaća Aleksandriju, Palestinu, Haifu, Grčku, Napulj i Barcelonu, s kraćim skretanjem u Odesu. Turisti su tu da se dobro zabavljaju, fotografiraju sve na što nalete, konzumiraju hrpe kičasto aranžiranih jela i uživaju u zasluženoj penziji. Na Godardovu cruiseru ekrani vrebaju na svakom koraku u trivijalnoj neurednosti piksela, izmjenjujući se s urednijim HD formatom. No, ultimativni uzlet Godardove ironije događa se u sceni u kojoj Alain Badiou drži predavanje o osnivaču fenomenologije Edmundu Husserlu u praznoj dvorani kruzera, čiji dugi kadar još snažnije podcrtavava težinu odsutnosti, premda je njegov nastup uredno najavljen preko razglasa, ali se nijedan putnik nije pojavio. A zašto i bi kad su njegove daleko primamljivije opcije bile hladni bife, noćni klub, kazino, kupanje u bazenu, tečaj aerobika i kontemplacija uz pogled na pučinu mare nostruma. Quo vadis, Europa na tom plovećem Las Vegasu, pita se Godard? Zato je njegova melankolična filmska elegija zapravo pavana umrloj Europi. Europi kao utopiji – politički i moralno.

Iako Festival mediteranskog filma poznatiji kao Mediteranske igre zauzima središnji dio programa našeg i vašeg Art-kina, Mediteran se kao geografski prostor i tema proteže i u drugim programskim segmentima, konkretnije, u tradicionalnom gostovanju Festivala filmova o ljudskim pravima kao njegovim preludijem. Uz Godardov film, njegovo riječko gostovanje obuhvaća još dva eksplicitno 'mediteranska' filma – 'La bocca del lupo' Pietra Marcella i 'Jaffa, the Orange's Clockwork' Eyala Sivana. Dok luta Genovom, Marcellov pogled prekriven je umornom samoćom njenih duhova. Genova danas više nije ona ista luka kakvu je opjevao Remigio Zena na stranicama romana po kojem je nazvan Marcellov film. Ta graciozna 'dama velikih očiju' kako ju je opjevao Fabrizio de Andre, danas kopni u svijetu zaustavljenih lučkih dizalica, propalih škverova, afričkih imigranata i brazilskih 'dama' koje se glasaju dublje od muškaraca s kojima ispijaju zadnje piće na šanku kvartovskog bara. Zato Marcellu treba arhivski materijal da bi nas vratio u jednu drugu zaboravljenu Genovu i ispričao nam priču o propalim industrijskim revolucijama, razbijenim iluzijama, lažnim snovima o ekonomskom napretku, znoju i suzama. Kao što i Sivanu treba arhivska građa da bi prokomentirao izraelsko-palestinski konlikt kroz famoznu Jaffa naranču, premda kubrickovski naziv njegova doksa aludira na nezaustavljivu spiralu nasilja.

Ni filmski segment Dana strip kulture koji se održavaju na nekoliko riječkih lokacija, nije mogao proći bez boja i mirisa Mediterana, u avanturama superheroja 'Lavandermena' iz stripovske radionice Tonija Favera i Vanče Repca, čiji je triko u bojama hvarske lavande. A krajnji mediteranski antipod Faverovom razigranom junaku je spori i meditativni prosede Semiha Kaplanoglua, čiji je trilogija o Jusufu zaokružena 'Medom' možda najpoetičniji izdanak rafinirane škole turskog duhovnog realizma. To je gotovo nepomični film o nježnosti u kojem će tek jedan disonantni krik prozvesti jeku apsurdne tragedije koja se materijalizira tako brzo da ju gotovo nismo bili u stanju uočiti, dok hladna neizainteresiranost prodire u ljepotu stvari kakve jesu. Zato teglica najfinijeg Jusufova meda pobranog s najviših grana nikad neće krasiti policu onog istog Konzuma u koji je zalutao Onur. A ako vam je stalo do ponešto razigranijih turskih delicija, onda valja još jednom ući u Akinovu 'Soul Kitchen'.

Kad smo već u kulinarskoj zoni, jedan od najzabavnijih vrhunaca Mediteranskih igara je razuzdana satira 'Gordos' Daniela Sancheza Arevala ograničena na prostor jedne sobe za grupnu terapiju u kojoj se okupljaju žene i muškarci, u parovima i bez, proganjani opsesijama o vlastitoj pretilosti. Neki će se na nagovor terapeuta skinuti do kraja odmah i bez ikakvih inhibicija. A oni u čijim stanovima na zidu stoji raspelo XXL veličine šokirani napuštaju dvoranu. Isto tako, film pokazuje i kako XXL (veličina) može uz pomoć najobičnijeg mobitela postati XXX (pornić). A Igre donose i jednu neodoljivu akviziciju Filmskih mutacija, 'nevidljivi' film Jeana Vigoa 'A propos de Nice' iz davne 1929, koji je autor snimio u suradnji s bratom Dzige Vertova kad je imao 25 godina, a u kojem se sprda s ritualima blaziranih bogataša u Nici.

Ciklus nacionalnih kinematografija posvećen je 'nevidljivom' malezijskom filmu s naglaskom na žanrovskoj produkciji u rasponu od povijesnih spektakla ('Legenda o Puteri Gunung Ledang') do horora ('Histerija') i dječjeg filma ('Olovka'). Nezaobilazni glazbeni segment Art-kina donosi zabranjeni film genijalnog Bahmana Ghobadija ('Nitko nije čuo za perzijske mačke') koji nemirnom kamerom uranja u teheransku underground scenu koja je zbog cenzure i policijskog pritiska doslovno gurnuta u podzemne hodnike i improvizirane 'studije' u štalama, dok autor uspoređuje njihovu situaciju s perzijskim mačkama osuđenim na vječnu izolaciju jer ih je prema strogim šerijatskim zakonima zabranjeno iznositi iz kuće. A u glazbenom tonu završavamo i 2010. godinu u našem i vašem kinu, i to uz kultni 'Easy Rider' kojim ispisujemo nostalgični in memoriam Dennisu Hopperu, tom usamljenom jahaču jointa, ali i uz jazzy zvuke Isabelle Rossellini u Lynchovu 'Plavom baršunu' nakon kojeg će nas vječno proganjati Hopperovo perverzno dahtanje u masku kojim pokušava upiti sve tjelesne sokove zanosne Dorothy, nalik na neki astmatični cunillingus.