Prozor u dvorištu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U remek-djelu Alfreda Hitchcocka Prozor u dvorište (Rear Window) koji se nikad nije toliko približio autorovoj mizantropiji, Grace Kelly se ukazuje u svom najglamuroznijem vogueovskom izdanju, a njen partner James Stewart prikovan za invalidska kolica vjeruje da je svjedok ubojstva. Njegov dalekozor, a potom i njegova kamera, voajeristički prekopavaju po tuđim prljavim plahtama: samoubojstvu, razorenim snovima i jeftinoj smrti. Zato nije ni čudo da je senzualni puritanac koji se krije u Hitchu, kaznio Stewarta slomivši mu i drugu nogu. Gledati Prozor u dvorište u dvorištu vašeg i našeg Art-kina, neprocjenjivo je iskustvo. S time da njegov veliki 'prozor' postaje filmski ekran na kojem ćemo upoznati autorove seminalne 'napetice'. U Psihu (Psycho) koji je Hitchcock volio opisivati kao dobru zabavu, vječno će nam odzvanjati famozni one-liner Anthonyja Perkinsa „Mother isn't quite herself today“. U Vrtoglavici s neponovljivom Kim Novak, autor nam podastire cinični pogled na ljudsku opsesiju i manipulaciju. A u Pticama s neponovljivom Tippi Hedren, on promatra načine na koje ljudi jedni druge zatvaraju u frojdovske kaveze.

Ono što je za vaše i naše ljetno Art-kino i velikog Hitcha dvorište, to su za Bertranda Bonella kuće. Javna kuća (L'Apollonde – Souvenirs de la maison close). Modna kuća (Saint Laurent). Robna kuća (Nocturama aka Noć u Parizu). Iako Nocturama priziva istoimeni album Nicka Cavea, Bonellov komad ima puno više zajedničkih točaka s romanom Glamorama Breta Eastona Ellisa. „We'll slide down the surface of things“, kaže Ellisov junak. Tu mantru koriste i Bonellovi teen teroristi, klizeći po površini stvari i tragajući za slatkom nasilnom utopijom, iako im tek ostaje onaj posljednji ples uz zvuke Blondie (šifra: Call me). Zato Bonellov komad nije film o terorizmu, već film o psihologiji paranoje, moralne složenosti i ideologiji kao krajnje apstraktnom pojmu. Film u kojem čekamo ono što bi se trebalo dogoditi. Ono što će se kasnije dogoditi, puno je bliže akcijskom slikarstvu nego akcijskom filmu, kad se autorovi frustrirani teroristi izoliraju u prazne interijere robne kuće La Samaritaine, one iste čiji je krov koristio Leos Carax u Svetim motorima. Zato Bonellovi teensi puno više duguju tradiciji zombi klasika a la Dawn of the Dead (Zora živih mrtvaca) u kojima im njeni izolirani prostori nude bezgranične mogućnosti konzumerizma.

Ono što je za Hitchcocka dalekozor (Prozor u dvorište), a za Bonella videonadzor (Noć u Parizu), to su za Johna Carpentera (Oni žive) sunčane naočale, koje će kasnije reciklirati James Mangold u Loganu u liku Laure. Njihov je pogled crno-bijeli, otkrivajući jezivu zavjeru čije su žrtve najniži društveni slojevi, dok alieni traže od njih da budu poslušni, da se žene i razmnožavaju. Zvuči demografski poznato, zar ne?

U Hraniteljici snimljenoj s producentskim pečatom Angeline Jolie koju prikazujemo u sklopu Festivala Tobogan posvećenog klincima i onima koji se takvima osjećaju, irska animatorica Nora Twomey u nas poznata po Tajni Kellsa, učinila je veliki iskorak prema političkim i ljudskopravaškim temama, koristeći motiv kojim se u igranofilmskom formatu već pozabavio Sidik Barmak u Osami. Da bi prehranila obitelj, njena odvažna 11-godišnja Afganistanka Parvana preodijeva se u dječaka, prkoseći talibanskom teroru koji ženama zabranjuje da se pojavljuju u javnosti bez vela i bez muške pratnje.

U posve drukčijem novinarskom miljeu, jednako buntovna legendarna urednica Washington Posta Katherine Graham u Spielbergovim Novinama, pokušava objasniti važnost ozbiljnog novinarstva moćnim muškarcima čiji jedini smisao leži u profitu i bilanci. Rotacije su se pokrenule, a njenu redakciju pogodila je s Pentagonskim dokumentima magnituda najjačeg potresa. A ono što su u Spielberga magle rata i monstruoznost američke politike u Vijetnamu koju dotični dokumenti prokazuju, to je u Gillespiejevoj crnoj komediji Ja, Tonya Amerika koja glasa za Reagana, ne birajući sredstva da bi zaustavila sve njene Nancy Kerrigan koje su joj se ispriječile na putu. Već u samom naziv autorova filma, onom famoznom 'ja', njena heroina podvlači njegov ispovjedni diskurs. Jesu li taj isti 'ja' i okrutna Tonya (Harding) jedna te ista osoba? Jesu li to dva lica iste medalje ili dvije različite vizije?

U programu Najbolje od najboljeg koji obuhvaća programske vrhunce protekle sezone vašeg i našeg Art-kina, valja izdvojiti Skrivenu ljubav Luce Guadagnina. Možda i zato što je riječ o ultimativnom režiseru ljeta, bilo da se njegovi junaci sunčaju na stijenama Pantellerije (šifra: Rasprskavanje) ili u lombardijskoj provinciji. Zato je Skrivena ljubav krajnje senzualni film u kojem se magija ljeta osjeća u svakoj njegovoj pori, u mirisima homoerosa i sočnih breskvi. Film kao stvoren za toplu ljetnu noć pod zvijezdama uz zvuke Psychedelic Fursa. Naše Pantellerije otkrit ćemo u dva 'otočna' komada – Osmom povjereniku Ivana Salaja koji nas vodi na imaginarni Trečić, te Comic Sans Nevia Marasovića, čiji se autor nanovo vraća na Vis iz filma Vis-a-Vis, ali i omiljenim motivima kraha ljubavne veze i obiteljskim odnosima. Samo što mu je metatekstualni diskurs ponešto suptilniji.