Scialla! Samo polako! - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Da između festivalskih i kino programa na ovim prostorima postoji nekakav dijalog dokazala su nam čak tri toliko različita a opet tako bliska programska pristupa onom najboljem u (angažiranom) talijanskom filmu danas. Gotovo paralelno sa zagrebačkim Subversive Film Festivalom čiji je paralelni program nazvan Nove tendencije europskog filma, a koji će se održati u kinu čije ime govori sve (šifra: 'Europa'), u našem i vašem kinu koji se zove 'Croatia', a koji je već odavno postao dio Europe i njenih kino-integracija, održat će se Dani europskog filma. A samo tjedan dana kasnije, vraća nam se tradicionalna Revija novog talijanskog filma. I dok 'subverzvici' preferiraju radikalniji obračun s talijanskom imigracijskom politikom vjerujući u individualnu snagu ispovijesti i sjećanja (Il sangue verde, Mare chiuso), Dani europskog filma preferiraju emotivne ali razorne paralele, poput maestralne scene iz Crialeseova Kopna (Terraferma) u kojoj je brod natrpan razuzdanim rejverima na disco krstarenju, stavljen u jukstapoziciju s brodom koji je natrpan ilegalnim imigrantima. Još od Novog svijeta, Crialeseova opsesija otocima, morima i imigracijama, vječna je i postojana.

S druge strane, Revija novog talijanskog filma nam poručuje, Scialla!. Budi vedar! Budi cool! Samo polako! Ili što bi Ameri rekli, 'Take it easy!'. Kažu doduše da famozna uzrečica popularna među rimskom mladeži dolazi od arapskog 'inšallah'. U suludom filmu Francesca Brunija, Rim diše punim plućima. To je film satkan od lica, njihovih žudnji i nemira, ali se baš ne snalazi najbolje sa završnicama. Brunijev Scialla! tipični je primjer talijanskog filma koji vjeruje u evoluciju priče i njenu transparentnost. Kao što vjeruje i u njene junake. Ovdje je to lik spisatelja koji sastavlja tuđe biografije da bi preživio (trenutno radi na biografiji slovačke porno dive koja se preorijentirala na 'hard' produkciju). On puno duguje liku Sergia Castellita iz filma Caterina va in citta. S druge strane, Massimilano Bruno (Ne može mi nitko suditi) uvodi lik bivšeg aktiviste ekstremne ljevice i vatrenog tifosa 'Magice', pardon, 'Rome' (glumi ga izvrsni Raul Bova), koji je u radničkoj četvrti Quarticciolo otvorio besplatni internet cafe za (ilegalne) imigrante, dok je cura u koju se zaljubljuje pripadnica dobrostojeće rimske obitelji. No, programski vrhunac Revije ipak ostaje genijalni Može se to Giulia Manfredonie koji u opsesiji motivom umobolnica i mentalnog hendikepa tamatski nastavlja tamo gdje su stali Giovanni Piperno (Italiani matti), Ascanio Celestini (La pecora nera) i Stefano Rulli čiju smo Posebnu tišinu već vidjeli u sklopu Tjedna mozga. U autorovu komadu izvrsni Giuseppe Battiston portretira milanskog liječnika koji je osnovao takozvanu Kooperativu 180, svojevrsnu komunu namijenjenu alternativnom tretmanu mentalnih bolesnika u kojoj je terapija lijekovima bila smanjena na minimum i zamijenjena njihovim uključenjem u radne aktivnosti.

U ponešto drukčiji bolnički ambijent ulazi i Dankinja Pernille Fischer Christensen (Obitelj) čiji ćemo film također vidjeti u sklopu Dana europskog filma, iako je to Europa fensi stanova i finih danskih peciva pravljenih za kraljevsku obitelj, dok su njihov antipod industrijska peciva loše kvalitete serivrana u bolničkoj kuhinji, čija se korica pretvara u prah kad ih stisnemo.

Uz čak dva ciklusa rezervirana za novi hrvatski film, jedan posvećen igranoj produkciji (Šuma summarum, 72 dana), a drugi doksima među kojima valja izdvojiti Bezinovićevu otvoreno prisnu Blokadu, taj dinamični prikaz onog što se na zagrebačkom filozofskom fakultetu dogodilo jednog sretnog svibnja kad bi parafrazirali kultni doks Chrisa Markera Le joli mai, Art-kinu će se tijekom sretnog svibnja dogoditi čak dva slovenska filma. U Piran Pirano Gorana Vojnovića, imamo jednog Talijana koji ne zna slovenski ni bosanski, te jednog Slovenca koji je zapravo Bosanac a ne zna talijanski, pa im umjesto jezika ostaju tek emocije. Talijan je esul koji se vraća u rodnu kuću iz koje je 45' istjeran, a vrata mu otvara bivši partizan koji je oslobodio Piran od okupatora, ali i dijela domicilnog stanovništva.

Iz Pirana prema Ljubljani Damjana Kozolea (Slovenka). Za američko (festivalsko) tržište film je nepotrebno preimenovan u Call Girl, valjda zato jer dobar dio Amera ne zna gdje se Slovenija nalazi. Ali upravo je ironija originalnog naziva najrelevantnija, jer u liku slovenske studentice koja putem oglasa nudi seksualne usluge pod nacionalnim pečatom/pseudonimom iz naziva filma, autor pokušava naglasiti kako se na ovim prostorima ne prostituiraju isključivo cure iz bivšeg Sovjetskog Saveza.

Iz Europe u Brazil. S Jorgeom Furtadom (Kako se snimao film o kanalizaciji) koji je angažirao popularnog Wagnera Mouru (šifra: Elitna postrojba) da bi nam pokazao kako se o fekalijama i smradu može progovoriti i u vedrijem tonu uz dodir mjuzikla, a ne samo u kontekstu umjetničkog projekta i transformacije materijala u ideju (Zemlja smeća).

I last but not least, iz Brazila odlazimo u Erie, Penn State, U.S.A. Uz live svirku post-rock/instrumental benda Deadhorse koji nam dolazi u naše i vaše Art-kino, čije je svečano otvaranje (šifra: Hesus Attor vs Prof. Baltazar) dokazalo da kino kao koncertni prostor ne mora biti svedeno na uniformiranu gažu. Ono može egzistirati u sinergiji filma (soundtrack) i koncerta (nastup benda koji taj soundtrack potpisuje). Da parafraziramo naziv velikog malog filma There Are No Goodbyes koji će biti prikazan prije same svirke – to nije nikakvo 'zbogom', već početak jednog novog prijateljstva, pardon, projekta.