BARBARELLA I FORTUNELLA - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Dovoljan je bio tek diskretni pokret čarobnog štapića da ogromna fotografija Silvane Mangano iz 'Gorke riže' koja krasi hodnik našeg i vašeg kina, odmah na samom ulazu u dvoranu, oživi par metara dalje na filmskom platnu, za što definitivno nije trebalo angažirati Harryja Pottera. Tko je rekao da film nije čarolija? U 'Gorkoj riži', vruće hlačice Silvane Mangano svedene na ultimativni pin-up danima su proganjale muškarce u njihovim mokrim snovima. Iako je De Santisov film kojim ispisujemo senzualni hommage njenom mužu producentu Dinu De Laurentisu, nedugo nakon premijere dočekan na nož kod dijela kritičara, jer je socijalnu kritiku o eksploataciji radnika na rižinim poljima u dolini rijeke Po tobože zanemario na uštrb tada gotovo eksploatacijskog pristupa seksu i nasilju, riječ je o komadu koji je neorealizam možda najviše približio estetici hollywoodskog film noira.

S druge strane, Roger Vadim i njegova 'Barbarella' čisti su produkt Swinging London estetike, čija se campovska scenografija doima poput interijera nekog psihodeličnog kluba. 'Barbarella Psychodella, You're so wild and wonderful', pjevaju Bob Crewe i njegovi 'The Glitterhouse' dok Vadimova muza izvodi svoj bestežinski striptease, prepuštajući se maštovitoj seriji bliskih susreta erotske vrste na planetu Sorgo, na kojem obitavaju ubojte lutke oštrih metalnih zubi, rutavi nomadi, androgini slijepi anđeli i lezbijske kraljice. U Vadima, požuda u svemiru ne svodi se toliko na 'projekciju', koliko na 'refleksiju', tretirajući seks poput vesela peep-showa. No, ovakva fascinacija svemirskim seksom seže još u hollywoodske poratne četrdesete u kojima su galaksije bile nastanjene hordama nimfomanki silikonskih poprsja odjevenih u kičaste kostime nalik na prvakinje u umjetničkom klizanju, koje su trebale razbuditi maštu adolescenata.

Ali tu ne prestaje naša opsesija filmskim damama koje smo voljeli i voljet ćemo ih zauvijek. U dva filma s pečatom veličanstvenog Eduarda De Filippa u kojima glazbu potpisuje Nino Rota, 'Fortunella' i 'Milijunski Napulj', imamo dva nezaboravna ženska lika koje portretiraju Giulietta Massina i Delia Scala.

Nakon 'Zimske kosti', Art-kino se nanovo vraća u zonu američkog nezavisnog filma u velikom stilu, koliko god je Amerindie geneza pokazala da Hollywood nikad nije priznavao nezavisnost, već je samo tolerirao različite stupnjeve ovisnosti. No, ima nečeg prokleto iskrenog u nepristajanju Sama Mendesa na hollywoodske kompromise, kao da mu do novca nije stalo, iako je nakon uspjeha 'Vrtloga života' mogao prodati dušu mainstreamu. Doduše, njegov genijalni najnoviji film 'Away We Go' ('Novi život') više pripada scenaristima Daveu Eggersu i Vendeli Vidi, spisateljici čiji je izvrsni roman 'A sada idi' preveden i u nas. Njihovi trideset-i-nešto nomadi upuštaju se u suludu road odiseju na relaciji Arizona-Montreal-Miami na kojoj posjećuju obitelj i prijatelje čiji im životi pokazuju kako njihov brak ne bi smio izgledati. Jer, između Mendesova 'Puta oslobođenja' i 'Novog života' postoji kulturalni i vremenski jaz od skoro pola stoljeća. Ali u oba slučaja imamo parove koji traže sebe.

Poput Mendesova komada ceste, tako je i 'Pljačkaš' Nijemca Benjamina Heisenberga čvrsto priljubljen za asfalt, ali u ponešto drukčijem kontekstu (automobilske gume zamjenjuju 'gumarice'), dok slijedi gotovo identičnu matricu kao i autorova prethodna storija 'Spavači', taj kompleksni film o ljubavi, karijeri i izdaji. Inspiraciju je sada pronašao u istinitoj priči o bečkom serijskom pljačkašu banaka kojem je iskustvo uspješnog maratonca pomoglo da što brže utekne policiji. On je portretiran kao ultimativni endorfinski junkie u vječnom pokretu, neka vrsta prirodnog fenomena prepunog kontradikcija.

Heisenbergov sunarodnjak Ulrich Koehler jednom je izjavio da umjetnost može biti 'politička' samo ako ne eksploatira svakodnevne političke interese, jer njena snaga mora ležati u autonomiji. Tu maksimu pokušava reciklirati i Susanne Bier ('U boljem svijetu') koja se zatekla u gotovo identičnom afričkom ambijentu kao i Koehlerov liječnik u filmu 'Bolest spavanja' prikazanom u sklopu Berlinalea, dakle, tamo gdje djeca nose u ruci mačete umjesto lopte. No, za razliku od Koehlera, crni kontinent u Bier više nije apstraktni entitet, iako su oba junaka njihovih filmova liječnici koji odlaze u afričku misiju (autoričin junak liječi pripadnike sudanskog plemena koje ubijaju vojnici iz paravojne postrojbe razbojnika nadimkom Grdosija). U Bier, junakova moralna snaga je dakle ta koja će isplivati na površinu. Osloboditi se rigidnog nasljeđa Dogme i promatrati etičku tenziju koja kroz melodramu pokušava osluškivati naše vrijeme, njegov kaos i brutalnost, neizostavni bullying uračunat.

Inače, sezonu tradicionalno završavamo selekcijom filmova iz Motovuna, da bismo se nanovo susreli u rujnu nakon kraće ljetne stanke, kad će vjerujemo na platnu našeg i vašeg kina čarobnim dodirom zasjati i preostale zvijezde iz našeg hodnika.