Studeni u Art-kinu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

DJEČJA PRAVA HOĆU!

U izvrsnom filmu braće Dardenne Dječak s biciklom izgovorena je možda najjezivija rečenica koju ćemo čuti ove godine na velikom platnu našeg i vašeg Art-kina. Kad sin napokon pronađe oca nakon žilave i bjesomučne potrage koju autori prate nemirnom i krajnje energičnom kamerom, tatica mu hladnokrvno kaže, 'Ne želim te više vidjeti. Praviš mi stres'. Jer, čitav opus Dardenneovih, od Obećanja pa nadalje, obilježen je nekom vrstom dubokog ožiljka koji proizvodi turbulentni odnos očeva i sinova. Pritom je posve nebitno je li fraktura nastala zbog socijalnih, individualnih ili generacijskih motiva. Ona je rezultat konfliktne usamljenosti koja generira izdaje, odbacivanja i teške gubitke. Kao da su sinovi ti koji vječno moraju otplaćivati gnjev i krivnju očeva. Na sreću, tu je frizerka velikog srca koja preuzima ulogu dobre vile. No, Dardenneovi više ne žele osluškivati junakov uzdah i težinu njegove prisutnosti. Odlučili su kameru udaljiti od njegova tijela i ostaviti prostora zraku. Ovakva distanca u isti mah pruža osjećaj slobode i nevjerojatne ležernosti. Poput dječakove vožnje biciklom.

Studeni u Art-kinu prepun je dječjih tema. U Jaca Van Dormela, koji poput Dardenneovih pripada belgijskom filmskom korpusu, fascinacija djecom vječna je i postojana, još od Heroja Totoa. U najnovijem komadu Mr Nobody (Gospodin Nitko) otisnuo se na ponešto ambiciozniji teren humanističkog znan-fana kroz motiv putovanja kroz prostor i vrijeme. Film je to koji govori o odabirima. Dječak stoji na peronu željezničke stanice. Vlak samo što nije krenuo. Ali on mora odlučiti hoće li otputovati s majkom ili ostati s ocem. Odluka nudi bezbroj mogućnosti. A autorov 127-godišnji protagonist, taj posljednji smrtnik na zemlji, prisjeća se svog života i svojih odabira. Možda sve to u prvom trenu može zazvučati poput reciklaže Neobične priče o Benjaminu Buttonu iako se pretvara u neku vrstu muške Amelie u kojoj se nekoherentnost priče pokušava nadoknaditi bombastičnim vizualnim stilom

Ali djeca znadu biti jako okrutna. U Argentinca Marca Bergera kojeg još od senzualnog debija Plan B proganja opsesivna potreba da kamerom rovari po preponama svojih glumaca u seriji krupnih planova, tako je i njegov najnoviji film Odsutan koji ćemo vidjeti u sklopu Queer Momenata, tematska varijacija na motiv odgođenih nježnosti. Opet imamo situaciju u kojoj film kaže junaku 'Poljubi ga!'. Ali on to odbija. Glavni junak je zaljubljeni 12-godišnji dječak koji se upucava svom učitelju plivanja. Predmet njegove žudnje mora biti jako oprezan jer zna kakve bi posljedice mogao proizvesti samo jedan pogrešni korak. Ovdje dakle dolazi do inverzije klasičnog 'bullying' koncepta, jer je sada maloljetnik taj koji (psihički) zlostavlja odraslu osobu.

Kulminacija ovog dječjeg vala dogodit će se na Festivalu o pravima djece, koji funkcionira kao fino zagrijavanje za tradicionalno gostovanje Human Rights Film Festivala koje nas očekuje u prosincu. Program koncipiran po mjeri UNICEF-a obuhvaća tsunami izvrsnih kratkiša, ali i dva impresivna dugometražna filma čiji autori poput braće Dardenne i Bergera koketiraju s pubertetskom problematikom, ali u strogo socijalnom kontekstu. U nizozemskom filmu Katjina sestra imamo lik 13-godišnje ruske imigrantice čija se majka prostituira, a starija sestra za koju je opsesivno vezana, pleše oko štange, dok naša junakinja nespretno pokušava zavesti evangelistu koji ju pokušava odvesti na pravi put. A u gruzijskoj 'Susi' čiji je neorealistički prosede na sreću oslobođen od patosa, imamo dickensovski lik 12-godišnjeg dječaka zaposlenog u ilegalnoj destileriji votke u predgrađu Tbilisija.

Uz djelić hvaljene gruzijske kinematografije koja se već odavno etablirala na festivalskoj sceni, upoznat ćemo i djelić 'nevidljive' kenijske produkcije čiji odabir također počiva na snažnom 'ljudskopravnom' konceptu. Doks Mo & Me Rogera Millsa intimistički je portret autorova oca novinskog fotografa Muhameda 'Moa' Amina. A Vrhunsko zajedništvo Nathana Colletta vraća se tamo gdje se okončao njegov angažirani kratkiš Kibera Kid, dakle, u siromašni slum Nairobija, poprište krvavih etničkih tenzija o kojima svjedoče jedan aktivistički umjetnik i jedan momak koji obožava gandžu i Boba Marleya, te propovjednikova kći u koju su obojica zaljubljeni. No, kako je veliki prostor u filmu rezerviran za djecu natruščike, Colletov film koji je direktor Vancouver Film Festivala ironično preimenovao u Slumdog Without a Millionaire aludirajući na Boyleova Milijunaša s ulice, neka je vrsta finog bonusa našeg Festivala o pravima djece.

Iz već tradicionalne Revije suvremenog talijanskog filma valja izdvojiti izvrsnu Pellegrinijevu komediju Figli delle stelle čiji naziv doduše aludira na istoimeni hit Alana Sorrentija ali senzibilitetom više duguje stihovima Luigija Tenca (šifra: 'Ragazzo mio'), te D'Alatrijevu minimalističku ljubavnu priču Sul mare o ljetu i zimi jednog momka iz provincije.

I kao što se braći Dardenne stalno vraća njihov glumac fetiš Jeremie Renier koji je za njih nešto poput Leauda/Doinela za Truffauta, tako se i ludom Larsu Von Trieru vraća autorova nova muza Charlotte Gainsbourg. Iako je Von Trierova Melankolija zaslužila cannesku Zlatnu palmu, film je bačen u drugi plan zbog autorove nacističke 'provokacije' koja se pokazala sjajnim promotivnim oruđem, pa zato nije ni čudo da je njegova Justine u filmu zaposlena u PR tvrtki ('Svrha provokacija je natjerati ljude na razmišljanje', rekao je režiser Stigu Bjorkman u doksu 'Tranceformer'). I dok prvi dio filma u bombastičnim ritualima stvarnosti priziva duhove Vinterbergova 'Festen' u seriji wagnerijanskih kasnoromantičnih partitura (Adorno doduše vjeruje da je Wagnerov plošni ideal postao roba), drugi dio je fokusiran na Justininu stariju sestru Claire (Gainsbourg, izvrsna) koja u panici očekuje kraj svijeta i nije joj potreban teleskop da bi odredila kojom brzinom se misteriozni planet iz naziva filma približava u apokaliptični zagrljaj Zemlji, već joj je za to dovoljan obični komad zaobljene žice. Melankolijom na buržuje i neoliberalne predatore. Skršiti njihova isprazna vjenčanja na golferskim terenima.Von Trier vjeruje da nam više ionako nema spasa. A bogami ni Brucea Willisa da uzme stvari u svoje ruke.