TEENSI, BOGOVI I LJUDI - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Jardim Gramacho i Banco Chincorro. Catadoresi i pescadoresi. Skupljači otpada i ribari. Prljavština i čistoća. Brazilski deponij i još uvijek netaknuta meksička laguna. Drugim riječima - 'Zemlja smeća' i 'Na more!' kao dva ekološka antipoda. U 'Zemlji smeća', tom začudnom filmskom eseju o kompleksnom prožimanju umjetnosti i karitativnosti, stvarnosti i percepcije, čiji su akteri ponosni radnici koji rukama recikliraju smeće na deponiju u predgrađu Rija, upoznajemo i jednu teen majku koja očekuje treće dijete a kopa po smeću od sedme godine.

Dok u Rubiovu začudnom doksu 'Na more!' vijori zastava s natpisom 'Pace', američka zastava koja vijori na trijemu kolibe u kojoj živi maloljetna junakinja 'Zimske kosti' svedena je na najobičniji komad poderane krpe, one iste koja se suši u drugom planu. Njen život u planinama Ozarka u kojima samo što nije odjeknuo onaj famozni bendžo iz Boormanova 'Oslobađanja', tako je sirov i okrutan, da ona mora uvježbavati mlađeg brata kako rukovati snajperom. Umjesto da djeci pruže najtopliju podršku i potrude se podijeliti teret njihovih pubertetskih problema, roditelji nestaju s uvjetne slobode glavom bez obzira ili naprosto prolupaju, a djeca su ta koja se moraju o njima brinuti, ali i olakšati posao sudskoj forenzici uz pomoć jedne motorke. Čisti 'Missourijski masakr motornom pilom'.

Poput Debre Granik ('Zimska kost') u koje otac koji se bavio kuhanjem metadona postaje glavni generator junakinjinih problema, tako i Rumunj Florin Serban u filmskoj adaptaciji jednog kazališnog teksta ('Ako mi se fućka, fućkam') uvodi lik majke koja se vraća na par dana u Rumunjsku da bi pokupila mlađeg sina i odvela ga sa sobom u Italiju. Ali stariji sin netom izašao iz popravnog doma protivi se majčinoj odluci i u svoj scenarij nesvjesno upliće socijalnu radnicu koju uzima kao taokinju i u koju se zaljubljuje. Iako je riječ o dramskom tekstu, Serban ga je fino prilagodio retorici filma ceste i dokudrame naglašenog formalizma, s likom humaniziranog delikventa naturščika, čiji su kadrovi impregnirani mirisom ljepila za snifanje koji dopire iz nekog dalekog ali teen miljeu u koji autor uranja tako bliskog bukureštanskog šahta.

U slični socijalni milje društvenih marginalaca uranja i Neven Hitrec u 'Čovjeku ispod stola' uvrštenom u Dane hrvatskog filma koji gostuju u našem i vašem kinu. No, sva ta bulumenta ispranih likova koji bauljaju zagrebačkom periferijskom tržnicom na čijem će se mjestu uskoro sagraditi još jedan shopping centar, već su proživjeli svoje tajne i laži u urbanim socijalnim dramama velikog Mikea Leigha, iako u završnicu najnovijeg prokleto dirljivog komada 'Još jedna godina', Leigh nikad ne bi doveo Boga. A kad je Leigh tijekom britanske predizborne kampanje rekao da su mu njeni kandidati Clegg i Cameron nalik na klonove, bez ikakvih osobnosti, kad bismo bili malo ironični rekli bismo da su i režiserovi filmovi klonirani na isti način, iako im naprosto ne možemo odoljeti. Ipak, još nikad se Leigh nije toliko približio Ozuu ali i Resnaisu ('Smoking'). Kad u uvodnom krupnom planu 'Još jedne godine' ugledamo jednu očajnicu koja pati od nesanice, a liječnica ju upita da na skali od jedan do deset ocijeni koliko je sretna, ona joj kaže, 'Jedan'. Takvi su manje više svi Leighovi junaci. Četiri godišnja doba. Obitelj i prijatelji. Ljubav i toplina. Sreća i tuga. Nada i očaj. Usamljenost i rođenje. Vrijeme prolazi. Takav je Leighov haiku. Sretno oženjeni bračni par na čije će se rame za plakanje najprije nasloniti ženina usamljena alkoholizirana prijateljica, a potom i mužev usamljeni prijatelj mogu se pronaći bilo gdje. Sada im smeta sve pa i bučno ponašanje mladeži, kao da su zaboravili da su nekad i sami bili takvi. A nedjeljna roštiljada je mjesto na kojem će ti očajnici možda pronaći sreću, a možda i neće.

Ako je Hitrecov junak ugledao Boga, u Beauvoisovu 'O ljudima i bogovima' cisterciti mole Boga ali su se tom istom Bogu našli iza leđa, konkretnije, u samostanu izoliranom u brdima alžirskog Atlasa u kojem proučavaju Kuran i liječe ranjenog terorista, jer Bog ne pravi razlike, iako bi se film mogao preimenovati u 'O licima i ikonama'. Licima mučenika koja prizivaju slikarska platna La Toura, Mantegne i Zurbarana, ali i emaniraju najesencijalnije emocije. A idilični životi počinju im marširati u smjeru smrti kad islamski fundamentalisti masakriraju radnike 'Hidroelektre'. Kroz maglu u nepovrat.

Uz Ciklus zabranjenih filmova iz bivše Jugoslavije, Queer momenti nam donose i jedan komad 'zabranjen' za djecu. No, klincima ipak poručujemo – bolje otputovati 'Na more!' nego rezervirati 'Sobu u Rimu' u kojoj će se vjerujem ugodno osjećati svi oni koji su uživali u jednom od ranijih Medemovih filmskih orgazama - senzualnom 'Lucia i seks'. Umjesto Lucie, sada su tu 'Alba i seks'. S Natašom.