Listopad u Art-kinu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Kad je u Cannesu premijerno prikazan najnoviji film ikone francuskog neobaroka Leosa Caraxa Sveti motori, mnogi novinari su se zabrinuli kakva će biti sudbina tog iščašenog filma i kako će ga prihvatiti publika. 'Ne znam što je to publika. Znam da je to hrpa ljudi koja će uskoro biti mrtva', ironično im je poručio režiser, aludirajući možda i na Hanekeov Amour koji je najavio smrt art filma kao takvog. Caraxov 'amour fou' barem mu je osigurao reanimaciju. A kakav je njegov odnos prema publici zorno pokazuje i uvodni lynchevski prolog Svetih motora u kojem autor filma napušta u pidžami spavaću sobu i kroz tajni uski prolaz ulazi u kinodvoranu ispunjenu sablasnim gledateljima zatvorenih očiju. Zato je od svih Caraxovih filmova ovaj najnoviji najbliži retorici umjetničkog manifesta. Manifesta o filmu kao životu i životu kao filmu, ali i životu kao teatarskom performansu tijekom kojeg njegov glumac fetiš Denis Lavant izvodi svoje bravurozne transformacije. Tko je njegov gospodin Oscar i što ga motivira u njegovim preobrazbama? Može li glumac uopće egzistirati bez publike i ako može pod kojim uvjetima? Kad bismo se poslužili nerazumljivim jezikom njegova Monsieur Merdea, sve je to nekako 'Alk tsuet tsuet kertout xeuhhi-vi ass!'. Jasno nam je da je njegov profesionalni kameleon radnik u tvornici snova i da to što radi, radi iz 'ljepote samog čina'

Zato je listopad u Art-kinu svojevrsna posveta teatru u svim njegovim formama, počevši od Fausta Aleksandra Sokurova koji je već bezbroj puta uprizoren na kazališnim daskama u svim mogućim formama. Autorova maestralna filmska verzija zatvara njegovu tetralogiju o prirodi moći, ali ne kao raskošni muzej voštanih figura kakvi su bili akteri prethodnih nastavaka (Lenjin, Hitler,Hirohito), već kao raskošno slikarsko platno bez okvira. Zato nije čudo da film otvara anatomska sekvenca rasporenog tijela, negirajući prisutnost duše, kao da time želi razoriti nevidljivi lik balzamera koji je manipulirao autorovim povijesnim figurama iz 'Molocha', 'Taurusa' i 'Sunca'. Mumije zamjenjuje serija frenetičnih pokreta koji oslobađaju tijela, od fizičkog ka metafizičkog, od potrebe za novcem, tijelom i jelom u apsolutnoj ekstazi vizije (Margareta) koja je jedina u stanju zaustaviti te iste pokrete i učiniti ih definitivnima.

U velikom filmu braće Taviani Cezar mora umrijeti strogo čuvani rimski zatvor Rebibbia transformiran je u teatar tijela kao akt oslobađanja, dok njegovi performeri sudjeluju u zatvorskoj produkciji Shakespeareova Julija Cezara. Sličnom temom pozabavila se i Ivona Juka u doksu Što sa sobom preko dana, iako Tavianijeve ne zanimaju zločini koje su njihovi akteri počinili, već podvlače suptilne paralele između jedne klasične tragedije i svijeta danas, dok fino združuju doks i fikciju, crno bijelu i kolor fotografiju,Brechta i tradicionalnu filmsku estetiku njihovih ranijih naslova, pokušavajući 'mijenjati stvari'. To je politički film o neodlučnosti. S jedne strane autori su itetako svjesni teških zločina koje su počinili njihovi 'glumci', a s druge strane se bore s vlastitim sentimentima jer su im ti isti 'glumci' postali simpatični.

U sklopu gostovanja ZFF-a vidjet ćemo i doks Marina Abramović: The Artist is Present autorskog tandema Matthew Akers &Jeff Dupre koji donosi portret slavne srpske umjetnice, prateći genezu njezina napornog performansa u newyorškoj MoMA-i u sklopu kojeg je provela 700 sati sjedeći na stolici s rupicom za mokrenje i gledajući se s posjetiteljima oči u oči u kako bi putem tog 'mentalnog dijaloga' s njima podijelila humanost i djeliće intime (istoj autorici posvećen je doks Giade Collagrande Bob Wilson's Life and Death of Marina Abramnović o njenom sudjelovanju u istoimenoj predstavi Boba Wilsona izvedenoj u madridskom Teatro Real).

Dostatnu dozu teatarskog campa donosi i doks Paris Is Burning o korijenima drag queen 'vogueing' scene davno prije no što ju je promovirala Madonna i izvukla iz queer geta (doks ćemo vidjeti u sklopu filmskog segmenta manifestacije Moje tvoje naše). Masku teatra i njegove afektacije priziva i Sean Penn u Sorentinovu komadu Ovo mora biti pravo mjesto (This Must Be the Place) nalik na omamljenu  gerijatrijsku varijantu frontmena Curea Roberta Smitha (doduše u filmu nema Curea ali tu je David Byrne čiji newyorški koncert njegov junak posjećuje). A ovaj teatarski niz zaključujemo Kreminim ulaskom u romski Teatar Chaplin.

Već tradicionalni Tjedan suvremenog češkog filma donosi čak dvije varijacije na temu progona i iseljavanja sudetskih Nijemaca u Čehoslovačkoj, jednu animiranu (Alois Nebel) i jednu igranofilmsku koja spaja brutalne resentimente i katarzično nasilje (Habermanov mlin), dok će fanovi češkog humora doći na svoje s dostatno zabavnim filmom Perfect Days, iako komedija mjeseca (pa i godine) u našem i vašem Art-kinu ipak ostaje suludi Danak anđelima Kena Loacha čiji autor u suradnji s vjernim scenaristom/socijalistom Paulom Lavertyjam nanovo reciklira omiljenu frazu 'ukradi bogatima da bi nahranio/napojio siromašne', odnosno 'sjebi sistem', sada u pokušajima grupe škotskih istančanih noseva koji pokušavaju preveslati ruskog oligarha u sjeni, ukrasti na aukciji skupocjeni whiskey i skopiti unosni posao s britanskim kolekcionarom. Loachova iskrenost naprosto razoružava u svojoj jednostavnosti.

Uz iznimno brutalno remek-djelo Ik-joon Yanga Do posljednjeg daha koje ćemo vidjeti u Ciklusu suvremenog korejskog filma, film mjeseca po mom osobnom sudu ostaje emotivna filmofilska fantazija Tabu Miguela Gomeza o zaljubljenim pustolovima, usamljenim staricama ovisnicama o kocki, bendovima koji prizivaju nostalgiju hotelskih terasa i tužnim melankoličnim krokodilima, transformirana u ironični diskurs onog što Portugalci zovu 'saudade'. Poput njegove heroine, tako je i Gomezov prosede bipolaran, u isti mah depresivan i ekstatičan. I dok lik staričine sluškinje sa Zelenortskih otoka u prvom dijelu filma (Izgubljeni raj) priziva duhove Pedra Coste, u drugom dijelu (Raj), Gomez je na neki načn okrenuo Capru naglavce. Iako naziv filma nema direktnih poveznica s Murnauom, aluzije postoje. Dok je Murnau putovao u Polineziju upijajući njenu lokalnu kulturu, da bi potom počeo ganjati hollywoodske financijere i na kraju ga sam financirao, Gomezov afrički safari trebao je međunarodnu koprodukciju. Poput istraživača koji se pretvorio u krokodila, tako i autor postaje svojevrsni avanturist u pokušajima da bi namaknuo novac za snimanje ovog ludog filma.