U svakom slučaju, Xavier - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Kad je direkcija lanjskog Cannesa javila Godardu da je njegov komad Zbogom jeziku osvojio Nagradu žirija ex aequo s filmom Mommy Xaviera Dolana, vjerujemo da je njegova prva reakcija bila, "Kojim vražjim Dolanom?". Iako Godardu nisu strana tehnološka čuda poput 3D formata, on je poput brojnih sineasta njegove generacije uglavnom imun na neke nove face u zoni filmskog hipsteraja. Naravno, riječ je o autorima čiji su senzibiliteti međusobno udaljeni na tisuće svjetlosnih godina. Ono što ih povezuje je žar s kojim svaki njihov novi film biva dočekan u Cannesu. Novinarska publika dočekala je Godardov film krajnje euforično, iako joj je autor opalio prilično snažni šamar ne pojavivši se na svečanoj projekciji. A Dolan je u Cannesu toliko mažen i pažen da jedino njegov Tom na farmi nije bio kršten na Rivijeri, već u sklopu venecijanske Mostre. Da ne postoji, Cannes bi ga izmislio.

Autorov intimistički filmski debi Ubio sam majku koji je snimio u 19. godini, bio je uguran na margine canneskog off programa Quinzaine des Realisateurs i odmah se prometnuo u festivalsku 'it' temu. Tada Dolan još nije mogao računati na raskošne promotivne after-partyje na pomodnim lokacijama Croisette, već je nakon premijere organizirao ludu zabavu za najbliže prijatelje i suradnike na terasi svog apartmana. No kako se mijenjao autorov imidž, tako je svaki novi Dolanov komad postao zreliji i bolji. Kad se riješio hipsterskih cvika, snimio je izvrsni Laurence Anyways aka U svakom slučaju Laurence u kojem prati različite etape u rodnoj transformaciji jednog profesora, od trenutka kad je djevojci rekao da namjerava promijeniti spol, do trenutka kad je morao otrpjeti prijeteće poglede drugih, kad nije izmijenio samo vlastiti identitet, već i identitet veze u koju se upustio, jer i u transrodnoj fazi ostaje vjeran ženi koju je najviše volio, samo što njihova veza postaje lezbijska. Opet je tu neizostavni problematični odnos s majkom, koju sada inkarnira sjajna Nathalie Baye. A u neodoljivom Mommy nanovo se vraća liku majke i njena hiperaktivnog sina. Sada je glumi sjajna Anne Dorval koju je angažirao u svom debiju. Dolan opet traži od nas da volimo njegove karaktere onoliko koliko ih on voli. Ali i da volimo Oasis, Counting Crows, Eiffel 65 i, hm, Celine Dion (najveći grijeh u filmu su glazbeni ukusi beta mužjaka iz susjedstva koji kaže da voli Eye of the Tiger od Scorpionsa). Jer, tamo gdje Godardu treba 3D, Dolanov junak će uz brit-pop zvuke Wonderwalla pokretom ruku rastvoriti format slike 1:1 i pretvoriti ga na tren u raskošni Cinemascope. Kreirati doslovno 'expanded cinema', dakle 'prošireni film' – film veći od života.

Kako Dolanov opus često vole stavljati u queer ladicu, ožujsko izdanje ReeQueer momenta u vašem i našem Art-kinu donosi senzualni lezbijski komad 4:48 u režiji Jacky Katu čiji naziv priziva Sarah Kane i njene psihoze, a čiji bi lik autoričina heroina trebala glumiti na kazališnim daskama. Slične queer tragove slijedi i Grk Panos H. Koutras u Xeniji koji prati edipovsku odiseju jednog geja i njegova brata koji nakon smrti njihove majke Albanke kreću u potragu za ocem kojeg nikad nisu upoznali, pri čemu se onirično (reference na brod iz Amarcorda i ogromni zec nalik onom iz Donnieja Darka) sudara s realnim (junakov bliski susret s klerofašistima iz Zlatne zore). A ako se Dolanov glumac Antone-Olivier Pilon doima poput muške verzije Mie Wasikowske, onu pravu Miu upoznat ćemo u Dvojniku Richarda Aoyadea, čiji je autor inspiriran istoimenom pripovijetkom Dostojevskog, iako je atmosferom blizak i Kafki.

Uz dva europska art filma par excellence – Levijatana i Idu – čije autore festivalski programeri, strani kritičari u Hollywoodu i članovi Akademije jako štuju jer mržnja prema Putinu (Zvjagincev) i komunizmu (Pawlikowski) uvijek dobro kotira, naše simpatije barem kad je o europskoj produkciji riječ, ipak su na strani velikog Andrea Techinea (Muškarac kojeg su voljele) koji je opisao svoju istinitu priču o nasljednici kockarnice u Nici kao 'ratni film', s autorovom muzom Catherine Deneuve kao suvremenom inkarnacijom Dame iz Šangaja, u isti mah opasnom i ranjivom.