Veličanstvena Agnès - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Priznajemo, vjerovali smo da je Agnès Varda besmrtna. Poput Manoela de Oliveire. I njen posljednji film Varda par Agnès nije njen testament, već nešto između ispovijesti i filmske lekcije. Kao što je čitava njena filmografija svedena na niz novih početaka. Prošlog svibnja proslavila je 90. rođendan. Tada se penjala kanskim crvenim tepihom prema Grand Theatre Lumière, dok ju je Cate Blanchett diskretno držala za ruku. U Cannesu je nazočila tribini Žene u pokretu. Ta ikona francuskog filma u vječnom pokretu, slobodna i velikodušna, zakoračila je u nouvelle vague kao jedina žena u njegovu strogom muškom miljeu. Od tada nas stalno podsjeća da je film kreativna umjetnost koja uključuje politički i emotivni angažman, ali i počiva na formalnoj slobodi. Zato je njen opus toliko različit da ga je teško klasificirati. On igra na vječnu alijansu reda i rigoroznosti bliske Resnaisu te slobode bliske Godardu. Njen opus nije satkan od sjećanja, već od pogleda, kao mutacija njena fotografskog rada. Jer autoričini seminalni komadi poput Cléo od 5 do 7 i Jedna pjeva, druga ne, ali i kratkiši poput Žene odgovaraju: Naša tijela, naš spol, logični su filmski odgovor na pitanje: Što redateljice žele? kojim se bavi učiteljica Mima Simić u našoj Kino učionici.

Čak dva filma na programu vašeg i našeg Art-kina bave se usamljenim junacima u nevolji. U Styxu, Wolfganga Fischera, jedrilica autorove heroine opremljena je moralnim kompasom, u razornom spoju Hipokrata i hipokrizije, nakon što usred oceana naleti na lađu krcatu afričkim izbjeglicama, dok u Arktiku Mads Mikkelsen usamljen luta Sjevernim polom, ne izgovorivši nijednu riječ. Njegova je avantura borba za opstanak, duhovna i metaforička u isti mah, garnirana dostatnom dozom herzogovskog pesimizma u nemogućem suglasju čovjeka i prirode. Tišinu jedrenja i arktičkog lutanja zamjenjuje Euforija Valerie Golino u kojoj Matteo provodi dane u ciničnoj eksploataciji vjere, rastrgan između vatikanskih financijskih operacija (Biznis budućnosti je milosrđe.) i hodočašća u Međugorje, dok njegov brat ne može odoljeti virusu bezbrižne i euforične egzistencije, bacajući novac na skupocjene satove, dizajnerski namještaj, tulumarenje i sintetičke droge, pri čemu se njegova (fizička) transformacija ne povezuje s teškom bolešću, već s njegovim socijalnim statusom. 

Ekstraordinarni biopic Jona S. Bairda (šifra: Stanlio i Olio) fini je preludij Danima smijeha posvećenim stotoj obljetnici rođenja velikog Charlieja Chaplina koju ćemo obilježiti njegovim seminalnim komadima, od Mališana pa nadalje. A u zlatno doba Hollywooda vraća nas i Kultno kino s Curtizovom Casablancom, s Bogartom kao vlasnikom kluba i njegovom voljenom Ingrid Bergman koju je ostavio u Parizu. Njihovi dijalozi ušli su u povijest filma. As time goes by.

I Roberto Minervini (What You Gonna Do When the World's on Fire?) podastire individualnu dramu vlasnice jednog kluba, dok autor katalogizira proces povijesne transformacije afroameričkih tijela u materijalne artefakte, neku vrstu povijesne baštine, pri čemu njegova granica postaje etička i estetska istodobno, dok njegove Nove crne pantere koje sudjeluju u nenasilnim prosvjedima uz repetitivne povike No Justice, No Peace!, nalik nekoj mantri, prizivaju Vardin polusatni crno-bijeli aktivistički doks Black Panthers. Kao što i njen segment kolektivnog projekta Loin du Vietnam priziva Levinsonov Dobro jutro, Vijetname koji prikazujemo u programu Kino kustos, s likom sveameričog antiheroja, inkarniranog u logoreji ratnog DJ-a Robina Williamsa. A u filmskoj elegiji Okus cementa Ziada Kalthouma, buka se izmjenjuje s tišinom u dirljivoj fresci o čemernim životima sirijskih izbjeglica pretvorenih u robove rada na bejrutskim gradilištima, na čijim vlažnim madracima dočekuju novi radni dan. Socijalnim temama bavi se i Miha Mazzini u Izbrisanoj, kojoj će slovenske birokratske škare izbrisati identitet. 

Poput Varde koja je karijeru započela u miljeu umjetničke fotografije i počela se baviti filmom kako bi slikama podarila pokret, tako i Subversive Festival otvara neodoljivi Ray & Liz Richarda Billinghama kao igranofilmski nastavak autorova fotografskog opusa u kojem je zabilježio vlastito odrastanje u radničkoj četvrti Birminghama u vremenima tačerizma. Iako je njegova filmska gesta oslobođena od mizerablizma i sentimentalnih poteza tipičnih za britansku kitchen sink socijalu.

I kao što je Varda u poznim autorskim godinama pronašla svoju nadrealnu plažu (šifra: Les Plages d'Agnès), tako se i Harmony Korine (šifra: Faca s plaže) nakon Spring Breakersa vraća na njen vrući pijesak u društvu dobro raspoloženog i napušenog Matthewa McConaugheya i Snoop Dogga zvanog Lingerie. A junakinja debija Susanne Heinrich Melankolična djevojka pronašla je svoju tropsku plažu u formi kičastog fototapeta koji će nestati  u pikselima. Budući da se katastrofa svijeta već dogodila, ostaje nam tek carstvo praznine.