Studeni u Art-kinu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Kad je na ovogodišnjem Berlinaleu 85-godišnji Wynn Chamberlain predstavio restauriranu kopiju kultnog underground filma Brand X u kojem se ukazuje vječno napušeni Warholov superstar Taylor Mead na vrhuncu ludila, autor se referirao na legendarnog Jonasa Mekasa koji je u Voiceu napisao da je dotični film 'subverzivna propaganda politike veselja i nereda'. Dobro raspoloženi Chamberlain koji danas uživa pod suncem Marakeša, rekao je da Mekasova reakcija baš i ne stoji jer mu nije jasno zašto bi veselje i nered bili subverzivni.

Bilo kako bilo, Mekas je uz Stana Brakhagea bio i ostao seminalna figura američkog filmskog undergrounda 50-ih i 60-ih. Upoznat ćemo ga u izvrsnom ciklusu Američkog underground filma s odabirom raritetnih eksperimentalnih kratkiša koje potpisuju neki od njegovih najrelevantnijih ali u nas uglavnom nevidljivih predstavnika. Njihovi radikalni avangardni prosedei često se baziraju na uporabi i dekonstrukciji već postojećeg filmskog materijala koji je stajao odbačen na nekoj prašnjavoj polici filmskog arhiva. Tako Storm De Hirsch rabi tehniku bojanja i rezanja filmske trake uz pomoć odbačenih kirurških noževa čime se postiže psihodelični efekt kaleidoskopske slike (Peyote Queen je autorica navodno snimila pod utjecajem svetog kaktusa pejotla). Shirley Clarke (Bridges-Go-Round) posegnula je za neiskorištenim materijalom iz projekta 'Američki krajolici', transformirajući svoj eksperiment u punokrvnu vježbu iz montaže i vizualne apstrakcije, garniranu jazzy zvucima Tea Macera i elektronikom Barronsovih, koji potpisuju glazbu i za kultni Zabranjeni planet. A suludi pjesnik beat generacije Chrostopher Maclaine u apokaliptično i suicidalno intoniranom The End fino se poigrava s vertikalnom topografijom Frisca kao metaforom unutarnjeg nemira nabreklih žila. Naravno, Ciklus obuhvaća i hipnotizirajuće slike neizostavnog Mekasa (Bilješke o cirkusu).

Ali ovdje ne prestaje naše programsko koketiranje s filmskim eksperimentima. Crno-bijeli Four Roses Krisa de Meestera prati stadije razodijevanja (gaća, intime) nekolicine parova različitih seksualnih afiniteta izoliranih u svojim hotelskim sobama, tragajući za izgubljenim vremenom pionirskih dana Amerindie estetike i njenih rubnih predjela (neki su kritičari opisali autora kao 'ranog Jarmuscha' iako taj kompliment baš i nije u potpunosti zaslužio). Inače, de Meesterov komad jedini je dugometražni film na programu Festivala eksperimentalnog filma i videa, manifestacije koja se nakon prethodna dva izdanja održana na krčkom trgu Kamplin seli u naše i vaše Art-kino.

I u genijalnom Pismu ćaći Damira Čučića itakako se osjeća autorova eksperimentalna prošlost, ali i ona dokumentarna, dok njegov frustrirani glumac šalje videozapise ocu kojeg nije vidio godinama, pune gnjeva i optužbi na račun njegove nasilne prirode, optužujući ga za vlastitu nesreću i emocionalno zlostavljanje i podcjenjivanje. No, dovoljno je promatrati dugi predzadnji kadar u kojem sin i avet oca piju rakiju da bi shvatili kako u Čučićevu prosedeu ima puno više Weerasethakula nego Bergmana.

S druge strane, ludi Grk Yorgos Lanthimos (Alpe) bazira svoje filmske eksperimente na biheviorizmu u bizarnoj priči o ljudima koji nude za novac usluge reproduciranja i simulacije ponašanja umrlih osoba, kako bi njihovi ožalošćeni klijenti dobili lažnu predodžbu da su one još uvijek s njima. Čak i pristaju žalovati umjesto njih da se ne bi previše umorili. U Lanthimosa sve se svodi na humor i tanatos, jer je eros tek puki incident. A humor je pretvoren u bizarni performerski geg. Kao da gledamo videozapis nekog tuluma na kojem su svi pijani i napušeni.

Našu listopadsku fascinaciju teatrom sada nastavlja Fiennesovo suvremeno iščitavanje Shakespeareova Koriolana koji je starorimski senat zamijenio beogradskom skupštinom, pri čemu se autor referira na iskrcavanje NATO trupa na tlo SRJ, dakle, tretirajući Bardov klasik kao tipični war-movie, ali i nepotrebno pretvarajući njegove aktere u marionete, pri čemu je više naklonjen liku elitističkog ratnika nego lako zavodljivoj rulji, tek se dotaknuvši potencijalno intrigantnog junakova incestuoznog odnosa s majkom (nenadahnuta Vanessa Redgrave) i Aufidija (Gerard '300' Butler). Zato barem kad je o drukčijem Shakespeareu riječ, prednost ipak dajemo neodoljivoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja koju prikazujemo u sklopu Ciklusa filmova Krste Papića.

Oni koji su uživali u remek djelu Valerie Donezlli (Naš osobni rat) uživat će i u izvrsnom filmu Andreasa Dresena (Zaustavljeni) koji se također suočava s bolešću. Opet imamo maligni tumor, ali ne na djetetovu mozgu već u odraslog muškarca kojem je preostalo još malo od života. No to nije vježba iz boli i torture kao što je to učinio perverzni Haneke u razvikanoj Ljubavi, kao ni psihoanalitička seansa pred bijelim platnom (bolnički zidovi, snijeg), već naprosto veliki film o veličini i snazi ljudskih osjećaja.

Iz već tradicionalne Smotre novog talijanskog filma valjda izdvojiti dva genijalna ali krajnje dijametralna komada. U Veličanstvenoj prisutnosti Ferzana Ozpeteka (sjećamo se njegove sulude komedije Tempirana bomba) autor priziva duhove Pirandellove drame Šest osoba traži autora...plus dvije – jedan pretili dječak i jedan mladi pisac koji bi htio naučiti slikati. No umjesto veličanstvene prisutnosti imamo autorov obračun s veličanstvenim priviđenjima iz vlastite (autorske) prošlosti, kad paranormalno postaje oblik. S druge strane, u Međuprostoru (L'intervallo) Leonarda Di Costanza, gotičke duhove priziva ambijent napuštene zgrade u kojoj su se izolirali njegovi mladi protagonisti, iako su njihovi dijalozi zapravo oteti životu, prizivajući autorovu prošlost dokumentariste. Veliki je to film o čekanju i iluziji bijega, više mentalnog nego fizičkog. 

Kad je o duhovima i priviđenjima riječ, Ciklus njemačkih vesterna vraća nas ekranizacijama Karla Maya, njegovom Winnetouu i Old Shatterhandu koji su obilježili naše jugoslavensko djetinjstvo, kad smo više voljeli biti Indijanci nego kauboji i kad smo zaboravili da Indijance glume kršni grobnički i lički statisti.