Ženijalni mjesec - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Već tradicionalno, 8. mart u vašem i našem Art-kinu rezerviran je za filmove koji se bave 'ženskim' temama, iako se ti 'ženijalni' komadi protežu i šire. Najnovije izdanje Kino učionice bavi se recimo tretmanom ženske čednosti u viktorijanskom dobu. U Švicarskoj, ta kruta viktorijanska pravila trajala su puno duže. Žene su se mobilizirale i započele borbu za pravo glasa tek nakon što je kasnih pedesetih na referendumu odbačena promjena izbornih pravila. Referendumu su naime prema rigidnom švicarskom zakonu mogli pristupiti isključivo muškarci i oni su bili ti koji su ženama krojili sudbinu vezanu za njihov (ne)izlazak na birališta. Zato borba nije bila laka jer su manje sredine bile pod snažnim utjecajem crkve. U takvu političku klimu, Petra Volpe stavlja svoju junakinju Noru, domaćicu iz zabačenog alpskog sela. Riječ je o neodoljivom crowdpleaseru Božja volja čiji prosede priziva britanske komedije a la Pride i Ženska prava hoću.

Kako je to bilo u 'ženijalnim' pedesetima pokazuje briljantni P.T. Anderson u Fantomskoj niti, čija je narativna linija nalik škarama preciznog couturiera koji reže najfiniju svilenu tkaninu. U njegovu fantomskom 'hororu' odmah postaje jasno tko drži konce u rukama. Mit o Edipu susreće Pigmaliona. No ako su Daniel Plainview (Bit će krvi) i Lancaster Dodd (Master) portretirani kao izolirane i monstruozne autoritarne figure, Reynolds Woodcock (Fantomska nit) postaje prvi Andersonov lik koji prihvaća alkemiju suradnje i koji će se žrtvovati za nešto o čemu nikad nije sanjao u svojim velikim planovima – partnerstvo s osobom koja je nalik njemu. 'U njegovim kreacijama postajem savršena', kaže njegov model Alma. Tako je savršen i zavodljiv Andersonov komad. Jer, Fantomska nit je prije svega hičkokovski film o pogledu i moći koju taj pogled emanira, čiji 'haute couture' priziva stil velikih holivudskih diva poput Grace Kelly. Totalno savršen film koji beskompromisno razara junakove emotivne barijere. Zato je autorov cilj dizajnirati idealni komad odjeće/filma, da bi potom sabotirao svaki njegov vez i suočio se sa starim dobrim fantomima koji ga proganjaju čitavim opusom.

Tragičnim likom i djelom jedne slavne glazbenice pozabavio se i etablirani dokumentarist Nick Broomfield (Whitney: Biti svoja), promatrajući životnu kroniku Whintey Houston kao dvorac u čijim labirintima i tornjevima sreća nestaje. Dirljiv je to film o boli i očaju, ali i nježnosti koju emanira Kevin Costner kad je zamoli da mu otpjeva a capella početne stihove songa I Will Always Love You iz Thelohranitelja, filma koji je možda najbolje približio njen zvjezdani status i glazbeno nasljedstvo, iako je riječ o fikciji.

Ženama na rubu živčanog hamama bavi se Rayhana Obermeyer (U mojim godinama još skrivam da pušim), francuska autorica alžirskih korijena, koja sebe opisuje kao ateistkinju i feministkinju. Film je adaptacija njenog istoimenog kazališnog komada, zbog kojeg je počela dobivati prijetnje radikalnih islamista i bila napadnuta nasred ceste nakon izlaska iz pariškog teatra ('Misliš li da ne znamo tko si?', zaprijetio joj je tada zlostavljač). Film je ambijentiran u alžirskom hamamu u kojem njegove žene egzorciraju svoje boli, odbojnosti i strahove.

Slične prijetnje dogodile su se i britanskom sineasti Armandu Iannucciju, ali u Rusiji gdje njegova sumanuta satira Smrt Staljina, opisana kao 'uvredljiva', biva zabranjena za prikazivanje. Autor pretvara (post)sovjetski cirkus u farsični laboratorij gluposti, ambicija i bezobzirnosti, koji se napaja Staljinovim kultom ličnosti. Već sama pojava Michaela Palina u ulozi Molotova otkriva u kojem smjeru autorov humorni vjetar puše. Jer, ako je postojalo nešto s čime su se Pythonovci najviše sprdali, bila je to ridikuloznost i megalomanija moći.

Nakon što je s Golubom koji sjedi na grani i promišlja egzistenciju trijumfirao 2014. na venecijanskoj Mostri, švedski sineast Roy Andersson, čiji humor baštini sličan nadrealni pythonovski prosede s primjesama groteske, vraća se u vaše i naše Art-kino s velikom retrospektivom, koja obuhvaća i njegove 'nevidljive' rane radove iz sedamdesetih poput Giliapa i Švedske ljubavne priče. Iako Giliap nema onu istu nadrealnu notu koja krasi njegove kasnije radove i doživio je tako loše kritike da je autor nakon njega bankrotirao i nije ništa snimao punih 25 godina, Andersson je jedan od onih ludih autora koji je utro put novim švedskim ekscentricima, od Ostlunda (Trg) do autorskog tandema Axel Petersen & Mans Mansson, čiji je najnoviji komad (Nekretnina) prikazan u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea.

Recentni otočni cunami koji je preplavio hrvatski film sa svojim Trećićima nastavlja i Nevio Marasović svojim filmskim povratkom na Vis (Comic Sans). A vraća nam se i Wim Wenders čiju smo retrospektivu već ugostili 2012., iako pozdravljamo svaki njegov novi povratak na naše veliko platno. Jer ste vi to tražili. On se može promatrati i kao iskrena posveta nedavno preminulom Harryju Deanu Stantonu kojem se u filmu Pariz, Teksas dogodila uloga života.