Zombiji, klonovi i Rambo - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Genijalni George A. Romero pokazao nam je da zombi film mora igrati na političku urgentnost i denuncirati sranje i stanje svijeta u kojem živimo. U Zori živih mrtva canajavio je sve naše zombije koji bauljaju šoping centrima. U društvu konzumiranom vlastitim apetitima. Te alegorije o vječnom zombiju skrivenom u nama, Predrag Ličina (Posljednji Srbin u Hrvatskoj) postavlja u horor naše nacionalističke kloake, opasane bodljikavom žicom. U bliskoj budućnosti, Hrvatska biva svedena na pašaluk stiješnjen između Velike Slovenije i Velike BiH. Serum postaje serbumkoji pretvara zombije u Novosrbe. Zato se apokalipsa nameće kao jedino rješenje, s gradovima ispražnjenim od ljudi. Preživjet će tek Albanci. „Svjetlost na kraju tunela ipak se ne nazire“, kazat će DJ Mrkva. Iako Hrvojka Horvat i Mićo Milan Motika možda predstavljaju spas za nastavak hrvatske vrste. Imamo tu i neživog Maksa s tetoviranim „U“ na torzu, čija je mater bila „kurva četnička“, ali i dvojicu „gejčeka“ koji neće dobro proći, te ljudskopravašku aktivistkinju Severinu, pardon, Miss Gambini. Imamo i posadu međunarodne svemirske letjelice, pin-up vampirice iz Slavujevaca, superheroine i one-linereu stilu, „Are you a Serb, Mr Srbljanović? Jok, you are!“.

I u Devićevu velikom doksu Buffet Željezara, Hrvatska se prazni od Hrvata. U njegovu najnovijem komadu Na vodi pratimo živote onih koji su ostali, izolirane u svojim riječnim mikrosvjetovima, poput Marija i Miće koji već devet godina zajedno love ribu i imaju jednak broj otkucaja srca, sanjajući o trofejnom somu kojeg će nazvati Mami. Na toj istoj rijeci, ugledni odvjetnik trenira sina koji nevoljko trpi očevu fiksaciju o njegovoj plivačkoj stipendiji na američkom sveučilištu, dok bivši vojnik zvani Rambo u uniformi 2. gardijske brigade, spava u svojoj lađi nalik lijesu, dok u rijeku bacaju vijence za njegove poginule suborce. Aleluja, urlaju naši baptisti, pretvorivši Savu u Mississippi. Aleluja, Lijepa naša.

Horor s pečatom provjerenog Jordana Peelea (Mi) dolazi u vaše i naše Art-kino kao friška akvizicija prestižnog festivala SxSW u teksaškom Austinu. Tko smo mi? Zombiji? Demoni u ljudskoj formi? Klonovi u narančastom žedni krvi? Inspiriran epizodom Mirror Image iz Zone sumraka, Peele je kazao da njegov film nije film o rasnoj problematici, već film o neprijatelju u nama. Zvuči poput onog romerovskog zombija skrivenog u nama. Black Clones Matter. Jer, crni oblaci nadvili su se nad idiličnom obiteljskom plažom Lupite Nyong'o.

Za razliku od Peelea, Zelena knjiga: Vodič kroz život u režiji friškog oscarovca Petera Farrellyja igra na Black Lives Matter naracije. Film je ambijentiran na samom početku kenedijevskih šezdesetih, prije no što će jedan hitac u Dallasu dokazati da Amerika još nije spremna na slobode. Dizzie Gillespie poručuje toj istoj Americi „I'll never go back to Georgia“ (šifra: Manteca), dok autorov crni glazbenik koji živi u aristokratski dizajniranom budoaru iznad Carnegie Halla nalik Liberaceovu mokrom snu, putuje sa svojim šoferom i bivšim klupskim izabacivačem bespućima rasističkog Juga. Njihov Lonely Planet postaje notorna knjižica The Negro Motorist Green Book koja savjetuje glazbenika gdje mu je dopušteno jesti i ispred kojih motela se može zaustaviti njegov tirkizni Cadillac prema strogim segregacijskim zakonima.

Vrhunac Dana frankofonije neodoljivi je pedagoški komad Nicolasa Philiberta Biti i imati (Être et avoir) namijenjen svima onima koji (pogrešno) misle da naši kurikulumi moraju počivati na robotici i STEM-u. Jer, autor tog velikog doksa nanovo je probudio djecu u nama, poput Mamorua Hosode (Mirai) čiji dječak postaje frustriran kad shvati da više nije u centru roditeljske pažnje, nakon što se majka vratila iz rodilišta s njegovom sestricom u naručju. Dječakov djed pilot kao inkarnacija heroizma carske vojske (prisjetimo se Miyazakijeva Vjetar se diže) fini je preludij Burtonovu letećem slonu Dumbu kao igranofilmskoj verziji istoimena Disneyeva crtića, ali i gostovanju Međunarodnog festivala za djecu, poznatijeg kao KinoKino.

Uz MacDonaldove Stare momke koji transponiraju motive Cyrana de Bergaraca u teen milje jedne edinburške škole, Scorseseove srijede donose i autorove seminalne Dobre momke kao mafijaško sociološki i epski traktat o etički (etnički?) marginaliziranom društvu koje povezuje strast za brzo zarađenim novcem (poput Casina i ovdje su dolari kotač zamašnjak priče). A Ženijalni dani uz našu voljenu aktivistkinju Hallu donose i dva hrvatska filma koji se bave motivima (ženske) pravde i pravednosti – Dom Daria Pleića i Lada Kamenski Sare Hribar & Marka Šantića, čiji naziv priziva sve one radnike istoimene zagrebačke propale tvornice kojima se pozabavio hrvatski doks, od Odgođene revolucije do Neželjenog stanara.

 

U doksu Jane MagnussonJedna godina, jedan životdotična godina odnosi se na prijelomnu 1957. u životu slavnog švedskog sineaste u kojoj je on postao „veliki Ingmar Bergman“, jer je od tada počeo nizati „vidljive“ filmove koji su ga prometnuli u ikonu i snimati ono što želi. No riječ je i o psihoanalitičkom portretu u kojem autorica još od Trespassing Bergmanne prestaje provaljivati u njegovu osobnost, promatrajući njegov lik i djelo kao neurotičnu bajku čovjeka koji se na setu hranio isključivo jogurtom i keksima.