Zviždači protiv mafije i korupcije - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Nakon komornog komada Policijski, pridjev, jezik i dalje ostaje dominantna preokupacija Cornelia Porumboiua. Samo što je u fokusu Zviždača jezik zviždanja poznatiji kao 'silbo' kojim se služe žitelji kanarskog otoka Gomera na kojem boravi autorov korumpirani rumunjski detektiv u društvu femme fatale. To je ono što Godard dijeli na 'lange' (klasični jezik) i 'langage' (zvižduk kao glasovna komunikacija koju junakov protivnik inkarniran u peraču narko novca nije u stanju razumjeti). No, za razliku od Porumboiuovih 'zviždača', onaj Haynesov u Mutnim vodama kojeg portretira glumac i ekološki aktivist Mark Ruffalo, klasični je izdanak Assangeova aktivizma. Nešto poput Davida koji se bori protiv korporacijskog Golijata inkarniranog u kompaniji Du Pont, njihovoj armiji lobista i političara. Iako je autoru potentniji limb pravnog sustava, igrajući na invazivne i intenzivne tonove. Jer, kad na odjavnoj špici Mutnih voda začujemo simbolični song Johnnyja Casha, on je i više no dovoljan da nas natjera da zamijenimo teflon tavu onom od lijevanog željeza, ako to već prije nismo učinili.

Ako je Haynesov junak bliži heroizmu Soderberghove Erin Brockovich, posve drukčiju vrstu (sveameričkog) heroja/žrtve inkarnira Eastwoodov Slučaj Richarda Jewella, ponosan na svoju uniformu čuvara reda. Taj anonimni debeljko koji će na stadionu Centennial Park u Atlanti otkriti ruksak s eksplozivom, evakuirati zonu, zanemariti protokole i izbjeći krvoproliće. Ali on je i potencijalni neprijatelj No.1. Vektor improvizirane transformacije koja igra na humano, moralno i političko pitanje. Možda naciji doista trebaju heroji. Iako oni ubrzo postaju žrtve medijskog, političkog i institucionalnog masakra.

I dok Guy Ritchie u Gospodi nudi krimi lekciju iz britanskog klasnog sistema koristeći formulu 'Tarantino u Tottenhamu', s elegantnim došljakom McConaugheyem koji se doima poput manekena iz GQ magazina i njegovom 'cockney Kleopatrom' u Louboutinkama. No, iako ga ne krasi klasična whodunnit retorika, Ritchiejev prosede na momente je neočekivano krut i teatralan, bliži kazališnim adaptacijama Agathe Christie (šifra: Mišolovka), kojoj je Rian Johnson (šifra: Nož u leđa) ispisao najljepše ljubavno pismo. Onim naglim preokretima, proširenim filmskim vremenima i flešbekovima koji promatraju scenu ubojstva iz različitih kuteva. Poput Ritchieja, tako i Johnson igra na raskošnu paletu filmskih zvijezda, s Danielom Craigom u ulozi ekscentričnog privatnog detektiva koji može biti onaj isti Albert Finney iz Ubojstva u Orient Expressu. No, koliko se Johnson pokušava prilagoditi retro narativima slavne Christie, on ih u isti mah i vampirizira.

Jer, ono što je za Johnsona Christie, to je za Taiku Waititija Chaplin. U Jojo Rabbitu ponudio nam je dostatnu dozu sastojaka za punokrvnu naci burlesku. Gestapovci iz operete. Kvirovski naci instruktori (tko drugi nego Sam Rockwell). Hitlerjugend Jojo, čija se strast prema nacizmu manifestira u fetišističkoj opsesiji svastikama. Hitler kao njegov mentor (glumi ga dobro raspoloženi Waititi, glavom i brkovima). Dječakova majka antifašistkinja koja skriva u potkrovlju židovsku djevojčicu (aluzije na Dnevnik Anne Frank su evidentne). Jer, za Waititija, čitav svijet je enormna mizanscena u kojoj junake definiraju njihovi rituali, u igri slapsticka, zrcala i laži, u kojoj Jojo mora proći autentični proces transformacije.