Agnès Varda - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

Postoje bar dvije zanimljivosti koje se vežu uz ovu autoricu i njen ulazak u sineastički svijet. Jedna je činjenica da je svoj prvi film Kratka točka (La pointe courte, 1954) snimila bez ikakvog predznanja o filmu, temeljeći ga na svom fotografskom i književnom iskustvu, dok je druga, razumljivo, interesantnija jer se upravo taj projekt danas smatra pretečom francuskog novog vala. (Poznati je francuski filmski povjesničar i kritičar, George Sadoul, povodom toga rekao kako je to prvi pravi film novog vala). Razlozi za to su snimanje na izvornim lokacijama, vlastiti scenarij, autorska kontrola nad režijom, kao i uporaba naturščika, što su sve značajke novovalovskog stila. Također, nije nevažna ni informacija kako je montažer autoričina prvijenca bio Alain Resnais, također svjetski poznati redatelj – koji ju je, nakon ovog filma, uveo u svijet pokretnih slika, inzistirajući na tomu da prati program pariške kinoteke, posjećuje kina te odlazi na premijere filmova drugih autora – kao niti da joj je muž bio Jacques Demy, poznati francuski redatelj, dobitnik Zlatne palme za film Cherbourški kišobrani.
Navedeno ju ipak nije navelo, što se nekom može činiti logičnim, da se osjeti pozvanom u svoj korpus rada uključiti utjecaje drugih autora, ističući često kako njezina inspiracija ne dolazi iz svijeta filma, već iz slikarstva i književnosti (složena naracija filma La pointe courte je, recimo, inspirirana knjigom The Wild Palms W. Faulknera). Vardino stvaralaštvo, koje obaseže više od pedeset igranih i dokumentarnih filmova kraćih i dužih formi, za razliku od većine novovalnih kolega žanrovski je i tematski heterogenije, a njezin filmski jezik odlikuje propusnost granice između igranog i dokumentarnog te često posezanje za esejističkim načinom izlaganja priče, nerijetko s aktivističkim – Salut Les Cubains (1963), Black Panthers (1968) – ili feminističkim – Žene odgovaraju: Naša tijela, naš spol (Réponse de femmes: Notre corps, notre sexe, 1975), Jedna pjeva, druga ne (Une Chante L'Autre Pas, 1977) – predznakom. U drugim pak radovima –Sreća (Le bonheur, 1964) – primjetan je utjecaj slikarstva jer autorica veliku pažnju pridaje likovnoj obradi kadra u kojoj do izražaja dolazi naglašena upotreba boja.

Svoj prvi cjelovečernji film, Cléo od 5 do 7 (Cléo de 5 à 7), Agnès Varda je snimila 1961. godine nastavljajući s istim prosedeom koji je koristila u filmu Kratka točka, spajajući igrano i dokumentarno, snimajući u stvarnim eksterijerima i interijerima osobnu dramu glavne junakinje (intimističko usmjerenje koje se proteže na cjelokupno autoričino djelo), nastojeći radnju prikazati u realnom trajanju vremena. Sljedećim filmom Sreća osvojila je Srebrnog medvjeda 1965. godine, a idući veći uspjeh ostvarila je tek dvadeset godina poslije filmom Bez krova i zakona (Sans toit ni loi, 1985), o životu i smrti djevojke-lutalice (P. Krelja) čiju tragičnu sudbinu autorica prikazuje pomoću retrospektivnih prikaza istrage, koji joj je donio, pored ostalih nagrada, Zlatnog lava na festivalu u Veneciji 1985. godine. U međuvremenu Varda je snimila veći broj filmova, od kojih su neki nastali za njezinih boravaka u Americi, a okušala se i u televizijskoj režiji.

Narednih godina nastavila je nizati igrane i dokumentarne naslove – između ostalih, film o muzi Sergea Gainsbourga, Jane Birkin, kao i film posvećen preminulom mužu, Jacquesu Demyju – snimivši vrlo hvaljeni te nagrađivani film o francuskim pabirčarima (Les glaneurs et la glaneuse, 2000) i njihovim životima; djelo je Varda, po prvi put, snimila digitalnom kamerom kako bi naglasila svakodnevnost i uobičajenost nezavidnih ljudskih sudbina. Pred kraj prve dekade novog milenija redateljica radi film autobiografske tematike (Les plages d'Agnès, 2008) u kojem se retrospektivno-rekonstrukcijskim načinom izlaganja pozabavila svojim umjetničkim djelom, kao, također, i vlastitim sjećanjima.

Godine 2017. Agnès je dobila počasnu nagradu Američke akademije za cjelokupno djelo koje je njezina suosjećajnost i znatiželja obrazovala u jedinstveno filmsko iskustvo, kako su naveli u obrazloženju. Iste godine nastao je i dokumentarac Ljudi i mjesta (Visages villages) o zajedničkom projektu s francuskim fotografom i crtačem murala J. R.-om za koji je, između ostalih nagrada, dobila i onu za najbolji dokumentarni film u Cannesu (Golden eye, 2017), dok je svojevrsni autobiografski nastavak filma iz 2008. godine, nazvan Varda par Agnès (2019), svoju premijeru imao ove godine na festivalu u Berlinu. Ispostavilo se da je to njezino testamentalno djelo jer je nedugo poslije toga umrla.

U svijetu filma i filmske kritike ova autorica ostat će poznata po pojmu cinécriture (pisanje filmom) kojim je opisivala težnju za stvaranjem osobnog filmskog jezika, ali i autoriziranja čitavog procesa nastanka filma od inicijalne ideje za scenarij preko knjige snimanja do odabiranja glumaca, pokreta kamere, ritma itd. Za razliku od svojih novovalnih kolega, Varda se prije snimanja svog prvijenca nije bavila filmom, već drugim vidovima umjetnosti (studirala je psihologiju i književnost na Sorbonni, kao i fotografiju na École nationale supérieure Louis-Lumière), dok joj je prvi profesionalni angažman bio rad u formi kazališne, potom i novinarske fotografije, što je svakako utjecalo na strukturnu organizaciju njezinih filmova; česta pak vizualna igra, koja je slikovno opredmećenje tipično jezične forme metafore, svoje izvorište pronalazi u bogatoj tradiciji francuske (i svjetske) avangardne umjetnosti, isto kao i višeznačno poigravanje s naslovima svojih filmova (Mur Murs, Daguerréotypes, Documenteur…). Ova težnja za mekoćom i propusnošću granica među umjetnostima i medijima, ali i društveni angažman te opredijeljenost za lijeve političke ideje odredili su je u svijetu filma kao pripadnicu neformalne grupe autora nazvane Lijeva obala (Rive Gauche), kojoj su pripadali i redatelji Alain Resnais, Chris Marker, Marguerite Duras te Alain-Robbe Grillet pored ostalih.