Akira Kurosawa - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

Iz Filmskog leksikona / autor: Nikica Gilić

Kurosawa, Akira, japanski redatelj, scenarist i producent (Tokio, 1910 – Tokio, 1998). Od djetinjstva pokazuje likovni talent, pod bratovim utjecajem intenzivno čita, osobito rusku književnost. Nakon srednje vojne škole studirao slikarstvo u koledžu usmjerenom prema zapadnoj likovnoj tradiciji te se bavio slikarstvom. Javivši se na oglas filmske tvrtke P. C. L. (kasniji Toho), postaje asistent režije, od 1936. radi s redateljem Kajirōm Yamamotom koji ga podučava svim aspektima filmske proizvodnje, pa će Kurosawa svojim djelima uglavnom biti (ko)scenarist, a često i montažer.

Kao redatelj debitira 1943. nadahnutom Sagom o džudu (kojoj je, pod utjecajem japanske militarističke politike, snimio i nastavak). S vremenom iskazuje širinu tematskih interesa, sukladnu rastućoj redateljskoj vještini, a sve veću autorsku samostalnost ostvaruje nakon PIJANOG ANĐELA, prve suradnje s glumcem Toshirôm Mifuneom. U filmovima suvremene tematike (gendai-geki) često iskazuje ljevičarske sklonosti, vješto povezujući psihološke portrete i prikaz društvenih struktura razapetih između tradicije i modernizacije.

Tako Ne žalim svoju mladost (1946) portretira kćer profesora ljevičara koja nastavlja očevu borbu, a optimistična Divna nedjelja (1947) odaje utjecaj američkih melodrama i romantičnih komedija. Dojmljivim se ugođajem Tokija pritisnutog žegom odlikuje kriminalistički film Bijesni pas (1949), Sablazan (1950) očituje društveni angažman pod utjecajem F. Capre, radnja Idiota (1951), prema Dostojevskom, smještena je na snježni otok Hokkaido, dok suptilna drama Živjeti prikazuje dileme smrtno oboljela činovnika. Povijesni žanr jidai-geki oplemenio je psihološkim finesama i naglašavanjem sukoba stvarnosti i privida: Rašomon (Zlatni lav u Veneciji, počasni Oscar) i Sedam samuraja imaju izniman svjetski odjek, kao i Dvorac paukove mreže koji spaja obradu Shakespeareova Macbetha s japanskom kazališnom tradicijom. Na dnu (1957) smješta junake Gorkoga u japanska prošlost, dok Skrivena tvrđava pričom podsjeća na vesterne, a stilom utječe i na G. Lucasa. TJELESNA STRAŽA i Sanjuro (1962), oba o lutajućem samuraju (T. Mifune), uspoređivani su s vesternima Johna Forda, a cinizmom i spektakularnošću utječu na Sergea Leonea.

Nakon Riđobradog (1965), impresivne povijesne drame o upravitelju bolnice, nastupa razdoblje krize tijekom koje je 1971. pokušao počiniti samoubojstvo. Novu fazu započinje sovjetsko-japanskom koprodukcijom Dersu Uzala (1975., Oscar za film na stranom jeziku), prema putopisu istraživača Sibira K. Arsenijeva, a povratak pune autorske forme potvrđuju Kagemusha (Zlatna palma u Cannesu) te Ran, djela u kojima raskošan filmski postupak sugerira duboke psihološke uvide. Izniman stilist široka raspona, najvještiji je u variranju klasičnog fabularnog stila, s uspjehom režirajući psihološke drame i napete akcijske spektakle. U njegovoj širokoj naobrazbi, uz poznavanje japanske tradicije (kazalište nô, potom kabuki te shingeki – pravac uvelike inspiriran Shakespeareom koji u XIX. st. na pozornicu vraća glumice) ističe se i ljubav prema zapadnjačkoj književnosti (osobito ruskoj – Dostojevskom, Tolstoju) te filmu (utjecaji J. Forda, S. M. Ejzenštejna, H. Hawksa, F. Capre, W. Wylera), a njegov afinitet prema W. Shakespeareu (KRVAVO PRIJESTOLJE, Ran) seže dublje od ekranizacija i izravnih utjecaja pa redateljevo oplemenjivanje naslijeđa okrutnih mačevalačkih chambara filmova podsjeća na Shakespeareov odnos prema naslijeđu drama osvete (revenge plays).

U Japanu smatran manje japanskim od drugih klasičnih redatelja (Y. Ozu, K. Mizoguchi), na Zapadu je postigao veću popularnost od njih, a Rašomon označio i svjetski proboj japanske kinematografije. Brojne su i obrade Kurosawinih filmova, npr. vestern Sedmorica veličanstvenih J. Sturgesa (1960), prema Sedam samuraja, te citati i aluzije u filmovima i tv serijama.

Kurosawa je ugledan i zbog rada s glumcima (npr. T. Mifune, T. Nakadai i T. Shimura), snimateljima (osobito A. Nakai) i scenarističkim suradnicima, a utjecao je i na S. Peckinpaha, J. Miliusa, F. F. Coppolu, A. Tarkovskog itd. Autor je više scenarija za druge redatelje, a neki su njegovi scenariji realizirani posmrtno, npr. Nakon kiše (T. Koizumi, 1999).

Ostali važniji filmovi: Najljepši trenutak života (1944), Ljudi koji koračaju po tigrovu repu (1945), Tihi dvoboj (1949), Bilješke jednoga živog bića (1955), Dodeskaden (1970), Snovi (1990), Rapsodija u kolovozu (1991), Još ne (suredatelj I. Honda, 1993).