Dušan Makavejev - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

Mak je najznačajniji komunistički reditelj druge polovine XX veka.

(Slobodan Šijan, Filmus)

Jugoslavenski režiser, scenarist, filmski kritičar i sveučilišni predavač rođen u Beogradu gdje je diplomirao psihologiju i filmsku režiju. Od ranih 50-ih godina prošlog stoljeća uključuje se u rad Kino-kluba Beograd u kojem snima prve amaterske i profesionalne kratkometražne igrane i dokumentarne filmove (Jatagan mala, Pečat, Spomenicima ne treba verovati, Osmeh 61, Parada…), postepeno razvijajući elemente vlastitog stila, temeljeći ga na eksperimentu, pretapanju žanrova i tzv. dramaturgiji kolaža, koji će postati zaštitni znak njegovih kasnijih, dugometražnih filmova. Istovremeno, Makavejev piše i filmsku kritiku (Danas), bavi se uredničkim poslom (listovi Student, Književne novine, revija Danas), a kratko vrijeme radi i u kazalištu kao asistent režisera. Njegovi tekstovi, objavljivani u periodici, sabrani su u knjizi Poljubac za drugaricu parolu.

Pedesete i šezdesete godine bile su razdoblje intenzivnog razvoja filmske industrije kako profesionalne, tako i one amaterske. Upravo će ova potonja biti zaslužna za novi jugoslavenski film koji će na svom vrhuncu dobiti pežorativnu etiketu crnog filma i ubrzo biti rasturen. Okupljeni uglavnom oko Kino-kluba i Jugoslovenske kinoteke početkom pedesetih godina stvorilo se jezgro beogradskih filmofila (Živojin Pavlović, Marko Babac, Kokan Rakonjac, Branko Vučićević…) koji će u narednom periodu kroz filmsku kritiku, a kasnije i vlastitim radovima, nastojati modernizirati jugoslavenski film, gurajući ga u smjeru novih tokova na svjetskoj sceni (prvenstveno se misli na francuski nouvelle vague, kao i na sklonost određenih autora avangardnim tradicijama). U cjelokupnom njihovom radu zamjetna je želja za provokacijom, težnja za prikazom grubljih strana stvarnosti, novi pogled na (ratnu) prošlost pa nije nikakvo čudo što su na sebe navukli bijes ondašnje Partije.

Makavejev će nakon čitave dekade snimanja kraćih formi 1965. realizirati svoj dugometražni prvijenac Čovek nije tica kojim se dokazuje kao nova i originalna pojava na filmskoj sceni. Svojim drugim ostvarenjem, Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT, nastalim 1967. godine, privukao je pažnju međunarodne javnosti, dok će žanrovski iznimno raznovrsnim djelom Nevinost bez zaštite iz 1968. potvrditi sebe kao jednog od najzanimljivijih filmskih autora kako u Jugoslaviji, tako i u svijetu, što je potvrđeno i nizom nagrada u zemlji i inozemstvu. Zahvaljujući njima Makavejev je dobio priliku stipendijskog putovanja po Americi što je iskoristio za upoznavanje s ondašnjom kulturnom i underground scenom (prvenstveno njujorškom), kao i snimanjem materijala koje će iskoristiti za svoj naredni film, WR: Misterije organizma (1971.), koji će mu zbog seksualnih i političkih provokacija učvrstiti svjetsku slavu (tzv. kultni status), ali i zatvoriti vrata za nove (već dogovorene) projekte u zemlji.

1973. Makavejev odlazi iz Jugoslavije zbog nemogućnosti daljnjeg bavljenja filmom. Seli se u Pariz, a potom dogovara međunarodnu suradnju za svoj najradikalniji projekt: Sweet movie (1974.). U strukturalnom pogledu, film je rađen slično kao i njegov prethodnik (igrani, dokumentarni i found footage materijali asocijativno se povezuju i nadopunjuju), ali tematski je otišao korak dalje u propitivanju seksualnosti, prikazujući na vrpci dotad rijetko viđene sklonosti. Film je i ovaj put izazvao veliku pažnju javnosti, ali i daljnje probleme za Makavejeva jer mu je na šest godina zatvorio vrata za bilo kakvu suradnju na daljnjim projektima. Tih se godina autor posvećuje i pedagoškom radu pa na nekim američkim univerzitetima (Harvard, Columbia) predaje pisanje scenarija.

Do tog trenutka svaki je Makavejevljev film predstavljao korak naprijed u razvoju strukturnih i stilskih postupaka, gradeći na istim osnovama (ljubavna priča s tragičnim krajem) sve radikalnije ispričanu priču, iskazujući pritom zavidno umijeće u spajanju najraznovrsnije filmske građe, potvrđujući sebe kao jednog od inovativnijih filmskih eksperimentatora i nasljednika avangardnih tendencija u završnom razdoblju zvučnofilmskog modernizma.

U filmsku se industriju Makavejev vraća filmom Montenegro (1980.), koji je ostvario njegov najveći financijski uspjeh, a sniman je u Švedskoj, zahvaljujući njihovoj produkciji. Dobio je Nagradu publike za najbolji film na festivalu u São Paulu 1981. godine te predstavlja novu, klasičnoj naraciji prilagođenu fazu u njegovoj filmografiji.

Naslove koje autor snima nakon toga (Coca-cola kid, 1985, Manifesto, 1988, Gorilla bathes at noon, 1993.), u kvalitativnom smislu nisu predstavljali napredak u njegovoj karijeri, dijelom zahvaljujući svojim producentima, pa se autor nakon još dva projekta (Hole in a soul, 1994. i Danish girls show everything, 1996.) povlači iz režiserskih voda.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Dušan Makavejev je svakako najpoznatije i međunarodno najistaknutije ime iz Jugoslavije, što se može pripisati činjenici njegove iznimne originalnosti, kao i sklonosti ideološkim i seksualnim provokacijama koje su na Zapadu uvijek dobro prolazile. Iako je u poznijim godinama odustao od režiranja, Makavejev se nastavio baviti filmom posredno, surađujući na izradi scenarija s mlađim piscima i režiserima (npr. Joshua Oppenheimer).

Umro je početkom ove godine u Beogradu.