Federico Fellini - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

Fellini, Federico, talijanski redatelj i scenarist (Rimini, 20. siječnja 1920 – Rim, 31. listopada 1993). 

Iz obitelji srednjeg staleža, polazio katolički internat, od 1938. studirao pravo u Firenzi, ali zapušta studij izdržavajući se crtanjem karikatura i stripova, što nastavlja od 1939. u Rimu, gdje piše skečeve za radio (tada upoznaje buduću suprugu, glumicu G. Masinu) i kaz. trupu A. Fabrizzija. Od 1940. piše i filmske scenarije, a surađujući kao koscenarist i asistent režije s R. Rossellinijem na njegovim neorealističkim remek-djelima Rim, otvoreni grad i Paisá, konačno se odlučuje baviti filmom. Prvo mu je redateljsko ostvarenje Svjetlosti varijetea (1950), u korežiji s A. Lattuadom, a prvi samostalni film Bijeli šeik (1952), kojim započinje i njegov prvi ciklus filmova, onih s temom prožimanja zbilje s maštom i nadanjima. Prvi međunarodni uspjeh postiže Dangubama (1953), dok nagrađivana Cesta začinje drugi ciklus (čine ga još Probisvijet, 1955. i Cabirijine noći), takovanih filmova iskupljenja, u kojima neorealističke elemente ('mali' ljudi, ambijenti zapuštene provincije i predgrađa, naglasci na siromaštvu) nadgrađuje psihološkim i moralističkim opservacijama (tzv. neorealizam duše ili 'renovirani' neorealizam) što izaziva animozitet marksističkih kritičara naklonjenih socijalnoj tematici. U tom razdoblju okuplja stalne suradnike scenariste (E. Flaiano, T. Pinelli, B. Rondi), a još od prvog filma surađuje sa skladateljem N. Rotom. Vrhunac te faze, ujedno i prijelaz na drugu, predstavlja film Slatki život (1960), u kojemu potpuno napušta obrasce klasične naracije, odlučuje se za tzv. mozaičnu strukturu (nizanje bogato obrađenih »krišaka života« bez izrazite uzročnoposljedične povezanosti), za modernističkiji pristup i 'velegradsku' tematiku – suvremenog svijeta izobilja, otuđenosti, relativiziranosti moralnih vrijednosti i dekadencije s usredotočenjem na krizu identiteta, a s M. Mastroiannijem kao središnjom inteligencijom takva svijeta. Još povoljniji odjek postiže problemski sličnim, dijelom autobiografskim i metanarativnim filmom, Osam i pol, u kojemu se uz modernistička javljaju i postmodernistička obilježja kakva obilježavaju njegovo daljnje stvaralaštvo, što dovodi do rasapa njegove scenarističke ekipe. Idući filmovi razrađuju pojedine sadržajne ili formalne sastavnice prethodnih: Giulietta od duhova (1965) djelo je 'barokne' modernističke režije i teme prožimanja zbilje i mašte, adaptacija Petronijeva djela Satyricon usmjerava prema usporedbama dekadentnog Neronova Rima s današnjicom, nostalgični reminiscencijski naglasci prevladavaju u Amarcordu, njegovu najuspjelijem djelu te faze, te u filmu Ginger i Fred (1986), opsjednutost likova seksualnošću u Casanovi (1976) i Gradu žena (1980), a izdvaja se Proba orkestra, parabola aktualne političke situacije u Italiji. Po mnogima najznačajnija osobnost talijanske kinematografije uopće, svakako najnagrađivaniji svj. autor između 1953. i 1974., smatran 1960-ih 'filmskim redateljem superzvijezdom', Fellini je izvorno obilježio sve etape u razvoju europskog filma od kraja II. svjetskog rata, dajući jednako značajan doprinos svim važnijim tematskim i stilskim orijentacijama. Stvorio je prepoznatljiv osobni autorski svijet sazdan i od teže uskladivih opozicijskih sastavnica: gotovo dokumentaristički precizna zapažanja zbiljnosti u koja podjednako uspješno uklapa znakove pomodne građanske i pučke kulture prožimlju se u kasnijoj fazi sa stiliziranim elementima i vizualizacijama mašte, svijet pragmatične društvene prakse demantira se onim iz cirkuskog spektakla i asocijacijama na nijemu i luckastu komediju, kritičke stavove i eksplicitnost teza ublažava melankolija u prikazu pojedinih situacija i likova, kao i ustrajanje u nadi, sentimentalnim tonovima suprotstavlja se groteska, a nostalgičnima ironija, čime se razlikuje od drugoga velikog nostalgičara svj. filma J. Forda. Ostali filmovi (kao redatelj): Bračna agencija (epizoda omnibusa Ljubav u gradu, 1953), Napasti doktora Antonija (epizoda omnibusa Boccaccio ’70, 1962), Toby Dammit (epizoda omnibusa Tri koraka u ludilo, 1968), Klauni (1970), Fellinijev Rim (1972), I plovi brod (1983), Intervju (1987), Glas s Mjeseca (1990).

Preuzeto: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže / autor: A. Peterlić