John Cassavetes - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

John Cassavetes, američki redatelj i glumac (New York, 1929 – Los Angeles, 1989). Sin grčkog useljenika, intelektualca koji ga je odgojio na idealima antike, čitajući mu Platona, Aristofana i Sofokla u izvorniku. Diplomirao 1950. na American Academy of Dramatic Arts, 1954. oženio se s Genom Rowlands, glavnom glumicom u većini svojih filmova, 1956. s B. Laneom pokrenuo neformalnu glumačku radionicu. Polazeći od teze da je življeno iskustvo jednako artificijelno i konvencionalno kao i dramska izvedba, glumcu daje potpunu slobodu individualnog tumačenja lika, bez grupnih rasprava i redateljskih uputa, a fabularni tok podređuje nesmetanom razvoju likova. Izravan je rezultat takve poetike njegov prvi film Sjene, koji je presudno utjecao na razvoj američkog nezavisnog filma. U tv seriji Johnny Staccato (1959–60., 27 epizoda), glumio je glavnu ulogu, a i režirao pet epizoda u kojima je pokušao razviti mogućnosti žanra pretpostavljajući psihološke odnose detekcijskom zapletu. Lica (1968) još više naglašavaju važnost razvoja glum. izvedbi snimanjem u kontinuitetu, dok kamera iz ruke, narušavanje simetrije kompozicija, neusklađenost fokusa i osvjetljenja, fabularno nefunkcionalni zumovi, vožnje i krupni planovi, te zrnata fotografija rezultiraju grubim, dokumentarističkim stilom. Neuobičajeni ritam Muževa (1970) posljedica je podređivanja duljine prizora vremenu potrebnom da se razvije željeni emocionalni učinak. Minnie i Moscowitz (1971) i Žena pod utjecajem iz komplementarnih vizura muškarca odnosno žene prikazuju nastojanje emotivno neprilagođenog i komunikacijski otuđenog pojedinca da ostvari svoje težnje unutar kulture podređene konzumerizmu i masovnoj psihologiji; u potonjem veća kritička samosvijest protagonistice omogućuje izrazitiju usredotočenost na dramske situacije koje iskazuju psihološko stanje lika na štetu narativnoga kontinuiteta, a učinak psihološkog intenziteta pojačava uporaba teleobjektiva. Iako je glumačka sloboda ograničena preciznim scenarijem, prema Cassavetesu »publika ima dojam improvizacije jer glumci sami tumače svoje uloge« dok mu snimanje istog prizora iz više rakursa te omjer snimljenog i montiranog materijala od 50:1, pet puta veći od uobičajenog, omogućuje da u montaži mijenja tijek radnje, odnose među likovima, emocionalne nijanse i značenje prizora. Od daljnjih filmova, u Ubojstvu kineskoga kladioničara fragmentiranjem naracije izbjegava i stereotipnost gangsterske fabule i sentimentalizaciju likova, u Premijeri (1977) izravno problematizira glumu kao sredstvo istraživanja osobnosti, razrađujući utjecaj odnosa fikcije i stvarnosti na psihologiju glumice, dok u Ljubavnim strujanjima (1984., Zlatni medvjed u Berlinu), prema kazališnoj predstavi koju je režirao 1981., organizira pripovijedanje izmjenama tema po načelima kontrapunkta. Svoj položaj u kontekstu amerečke filmske industrije te iskustva iz glume (Rosemaryna beba) i redateljskog projekata za holivudske filmske studije (Zakasnjeli blues, 1961; Dijete čeka, 1962; Gloria), Cassavetes je sažeo izjavom: »U Americi nema druge umjetnosti osim biznisa, a svatko tko misli da je ima, taj je lud«. Njegov sin Nick također je redatelj. (autor: T. Brlek / izvor: Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža)