Gradovi duhova - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Ruševina je postala novi kanon našeg vremena. Zato je još 2009. novinar časopisa 'Vice' uveo sintagmu 'ruin porn'. Legitimirati i sublimirati nestanak čovjeka s lica zemlje. To je jedini cilj filmova postapokalipse. Ima neke proklete simbolike da najnoviji komad Nikolausa Geyrhaltera Homo Sapiens prikazujemo u godini u kojoj se obilježava trideseta obljetnica černobilske katastrofe. I sam autor snimio je 1999. dokumentarno remek-djelo 'Pripjat' na lokaciji grada u kojem su nekad živjeli radnici černobilske nuklearke. Zato je Homo Sapiens produžena ruka 'Pripjata', samo što postapokaliptični krajolici sada postaju još sablasniji i prazniji. U Geyrhalterovu komadu nije izrečena nijedna riječ. Ali zato slike govore. Slike napuštenih zgrada, bolnica, vojnih baza, ureda, škola, biblioteka, zabavnih parkova, crkava i zatvora. Nijeme slike koje ostavljaju dovoljno prostora za kontemplaciju. Sablasne lokacije koje u sebi kriju tragove ljudske egzistencije, transformirane u nijeme svjedoke zaboravljene civilizacije koja nam je donijela umjetnost, industriju zabave, tehnologije, ideologije, vjeru, ratove i nuklearne katastrofe. No Geyrhalteru je pokret itekako važan. Pokret koji stvaraju kiša i ulazak vjetra u napuštenu prostoriju.

Sličnu trajektoriju slijedi Igor Grubić u meditativnom doksu Spomenik, promatrajući devastirane i napuštene spomenike NOB-a, ali i propitujući njihovu današnju svrhu. Poput Geyrhaltera, Grubić također ne koristi naraciju. Nijeme slike nanovo govore same za sebe. I kratki animirani film Grad duhova u režiji Marka Dješke koji prikazujemo u sklopu gostovanja Dana hrvatskog filma, također promatra grad ispražnjen od ljudi, s onim istim geyrhalterovskim travkama koje izranjaju iz cementa i željezničkih tračnica, samo što to više nisu one Resnaisove 'Les herbes folles', već nešto puno tužnije. S druge strane, Tamer El Said (Posljednji dani grada) uranja u kaos postrevolucionarnog Kaira, nakon što se krv na Tahriru osušila, iako mu taj grad kao živi organizam postaje sve udaljeniji, dok njegov junak stalno promatra na kompjuteru jedne te iste slike koje je sam snimio, kao da čeka da one proizvedu nekakav smisao. Dobili smo dakle čisti post-tahrirovski komad filma koji osluškuje beznađa i emotivne paralize onih koji su vjerovali u snove i utopije. I dok se El Saidov protagonist između dva ulaska u lift u kojem osluškuje snimku molitve koja mu ide na živce, druži s prijateljima filmašima raštrkanim po svijetu poput izbjeglica, od Bejruta i Bagdada do Berlina, Mladen Mitrović (U potrazi za snom) traga za izgubljenim djelićima vlastite prošlosti u ponovnom susretu grupe Sarajlija koji su se stjecajem brojnih okolnosti, ponajviše onih ratnih, rasuli svijetom.

I dok Geyrhalter u Homo Sapiensu promatra apokalipsu sada i ovdje, u bizarnoj Ljubavi na prvi pogled Thomasa Cailleya, u originalu poznatijoj kao 'Les Combattants' (Borci), autorova heroina ne biva regrutirana u vojsku iz militarističkih uvjerenja, već zato jer želi usvojiti metode preživljavanja, svjesna da se svijetu približava apokalipsa. Kataklizma će tek doći. Samo što nije. Zato autor pretvara svoju ratnicu u svojevrsnog mutanta, čije se tijelo doima poput cementnog bloka od napetih mišića, iako u drugom dijelu priča postaje punokrvni lo-fi ratni film s nevidljivim neprijateljem, u nevjerojatnom spoju paranoje i pragmatizma, kad se ratnici u šumi pridruži i jedan ratnik koji za razliku od nje ne očekuje ništa, već promatra stvari kakve one jesu, kao dobar vic. Da li je tu riječ o sumanutoj ljubavnoj priči ili priči o opstanku, prosudite sami.

Iz Cailleyeve šume odlazimo u pustinju Avija Mograbija (Između ograda) i Alija F. Mostafe (Od A do B). I dok Mograbi ulazi u centar za prihvat somalskih i eritrejskih izbjeglica smješten u izraelskoj pustinji na granici s Egiptom da bi u njemu pokrenuo kazališnu radionicu, Mostafa prati pustinjsku road odiseju trojice prijatelja na relaciji Abu Dhabi-Bejrut, koristeći kvintesencijalni holivudski žanr filma ceste (poput filma 'Barakah Meets Barakah' prikazanog na ovogodišnjem Berlinaleu koji se doima poput emiratske verzije 'Seksa i grada', u kojem junak poklanja voljenoj osobi donje rublje u ružičastoj kutiji u obliku srca, tako i Od A do B ima junake koji su pohađali američku školu i usvojili 'zapadne vrijednosti'). A Dani arapskog filma donose nam i dva komada koji vode tematski dijalog s pedagoški intoniranom revijom Djeca su naše najveće bogatstvo (Abeceda, Web Junkie, Djeca s planine Napf). Riječ je o doksu Kao jedan: Projekt autizam u režiji Hane Makki, te Al-Janahijevoj priči o odrastanju dvojice teensa koji se pokušavaju othrvati obiteljskim tradicijama (Sea Shadow). Istru trajektoriju slijedi i Emmanuelle Bercot (Uzdignute glave), u koje se čuvari reda (policija, sud) sudaraju s djecom nereda i njihovim neodgovornim majkama u miljeu ekonomski razorene regije Nord-Pas-de-Calais.

Čak dva filma s programa vašeg i našeg Art-kina bave se usamljenim sredovječnim muškarcima u potrazi za mladim mesom. U Preplanulosti (Suntan) Argyrisa Papadimitropoulosa imamo otočnog liječnika koji se spušta vorteksom žudnje u panseksualnom raju Antiparosa, opsjednut curom koju su njeni mamurni partijaneri doveli u njegovu ordinaciju, u pokušajima da se uklopi u njeno hedonističko društvo. A u Izdaleka Lorenza Vigasa imamo sredovječnog homoseksualca koji skupo plaća dečke s ceste da bi u njihovoj prisutnosti masturbirao natjeravši ih da spuste hlače do pola guzova, iako se ta mehanika odnosa naglo mijenja kad upozna problematičnog momka koji na svaki životni input reagira nasiljem. Emotivne trajektorije su jasne i elementarne: seks, nasilje i voajerizam. No gledatelj sve to promatra 'izdaleka'.

Iako se melankolična drama egipatske redateljice Ayten Amin (Vila 69) poput Kvesićeva autobiografskog zapisa o umiranju (Dum Spiro Spero) bavi umirućim likom, izoliranim u svojoj vili na Nilu, ono po čemu ćemo pamtiti taj film je sekvenca u kojoj on svira ud sa svojim 18-godišnjim unukom i njegovim bendom. Ipak, glazbena sekvenca mjeseca je ona iz neodoljivog komada Baden Baden Rachel Lang u kojoj sramežljivi vodoinstalater pokušava usnama dodirnuti rame slatkice Salome Richard, dok njena prijateljica izvodi karaoke verziju songa 'Touch Me' od Samanthe Fox.