Snovi o nehumanom svijetu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Prosinac nije samo mjesec u kojem slavimo rođendan vašeg i našeg Art-kina, već se i prisjećamo osoba koje su obilježile njegovu genezu, ne samo na filmskom platnu, već i u njegovu parteru. Kad je riječ o riječkoj filmskoj ikoni Ervinu Debeucu, prostor Art-kina bio je njegov drugi dom. Bez njega bi evolucija KRAF-a naprosto bila nezamisliva. Sjećanje na tog istaknutog umjetnika i majstora kamere, obilježit ćemo odabirom njegovih seminalnih radova, bilo da je u njima bio angažiran kao snimatelj ili je riječ o njegovim samostalnim projektima. No kao jedan od legendarnih osnivača 'Liburnija filma' sebe je uvijek volio promatrati kao 'dokumentaristu', iako se okušao i u nekim drugim žanrovima poput animiraog filma (šifra: 'Papučar').
Napustio nas je i Iranac Abbas Kiarostami, veliki autor kojeg nije bilo strah razmišljati o velikim temama čak i kad je snimao male priče, poput vjetra koji će nas odnijeti, a čiji ćemo crno-bijeli dokumentarni dragulj Take Me Home snimljen na talijanskom Jugu, vidjeti u sklopu već tradicionalnog gostovanja zagrebačkog Festivala filmova o ljudskim pravima (autorov zadnji kratkiš 'Pasajera' prikazan je u Locarnu kao dio projekta nastalog u sklopu njegove filmske radionice koju je vodio s grupom kubanskih studenata). Jer, spona koja dijeli dokumentaristu Debeuca od (slučajnog) turista/dokumentarista Kiarostamija još nikad nije bila tako krhka.

Inače, dominantna tema koja se proteže gotovo čitavim ovogodišnjim izdanjem HRFF-a je motiv bijega/izbjeglištva/egzila/odlaska. U radikalnom prosedeu Philipa Scheffnera (Havarija), vertikalna zraka sunca razdvaja jedan kruzer od gumenjaka s izbjeglicama. Slike su progutale realnost. U Sunce, sunce me je zaslijepilo, autorski i bračni par Anka & Wilhelm Sasnal transponirat će Camusova Stranca u katotalibansku Poljsku danas, s nekim novim Mersaultom koji ubija afričkog izbjeglicu čije je dehidrirano tijelo ugledao na plaži. U Egzilu, Rithy Panh se vraća motivu Kambodžanaca u bijegu od Crvenih Kmera. U Gorkoj nadnici veliki Wang Bing prati nekolicinu kineskih radnika koji iz sela bježe (vlakom) u grad u potrazi za egzistencijom. 'Dođi, idemo', obraća se jedna žena autorovoj kameri, dok je Bing taj koji je slijedi, sve dok je jedan telefonski razgovor ne natjera na promjenu plana. Ali Bing nije tu da sudi, već da promatra, generirajući poneku etičku dilemu, dok konzervira ali ne i filtrira emocije. U remek-djelu sumanutiog kroničara Recifea danas Klebera Mendonçe-Filha (Aquarius), developeri pokušavaju deložirati jedinu preostalu stanarku stare zgrade na plaži Recifea kako bi na njenom mjestu sagradili još jednu apartmansku nakazu, dok ona iz svoje raskošne kolekcije vinila odabire Queense i njihov 'Fat Bottomed Girls', kako bi nadjačala elektro buku koja dopire iz susjednog stana koji je okupirala grupa raskalašenih mladaca, za orgiju spremnih. U Nerudi genijalnog Pabla Larraina, slavni pjesnik rastrgan između mita i noira, melodrame i westerna, bježi iz Čilea u Francusku. Kao da promatramo prequel svih Larrainovih filmova, dok policajac Oscar Peluchonneau pokušava ući pjesniku u trag, uprljavši ruke i posjećujući bordele s transvestitskim kurvama koje mu objašnjavaju kako Nerudina poezija generira strasti. Tu je i Larrainov glumac fetiš Alfredo Castro u cameo ulozi čileanskog predsjednika koji je izdao vlastite lijeve ideale. Imamo dakle Nerudu kao Mit i njegova progonitelja Peluchonneaua kao promatrača koji taj Mit stvara.

I dok Bingovim komadom dominiraju pametni telefoni i chat koji nude društvene mreže kao jedinu realnost, kreirajući distancu između nedostatnog vremena weba i odgođenog vremena filma, Werner Herzog (Lo and Behold) i dalje vjeruje da film mora počivati na marginama, istraživati i iskazivati otpor, dok pokušava riješiti dilemu kako snimiti film o internetu, u kojem se sve odvija u zoni sinapsa, profila, društvenih identiteta i virtualnih razmjena. Kako povezati svjetsko nogometno prventstvo robota s letovima u svemir o kojima je sanjao Elon Musk, osnivač PayPala? Herzogova ljubav prema ekscentričnim kreaturama, bio to Musk ili superhaker Kevin Mitnick, koji je brzo shvatio da se najefikasniji 'bug' krije u ljudskoj gluposti, vječna je i postojana. Dokumentirati znači istraživati neke druge ideje i vizije. Snimati znači izmišljati novi jezik koji združuje prethistorijske špilje zaboravljenih snova ('Cave of Forgotten Dreams') i snove umreženog svijeta (Lo and Behold).

Donosimo i dva filmska ciklusa u kojima se sučeljavaju dvije mediteranske kinematografije – ona španjolska koja pokušava odgovoriti na pitanje ima li u njenoj komediji života pored Almodovara (Na sporednom kolosijeku, Besramno, Mrtvima se žuri), te ona talijanska koja se predstavlja u ponešto serioznijem autorskom sastavu u rasponu od hiperrealističnog minimalizma Claudia Giovanesija koji će ostati upamćen po bolnom pogledu oca Valeria Mastandree i plesu uz song 'Maledetta primavera' (Fiore) do Sanfeliceova prosedea koji priziva duhove braće Dardenne (Klor). U oba filma, imamo teen junakinje čiji su životi miljama udaljeni od steriliziranih ručnika, koje Sanfeliceova heroina treba namočiti omekšivačem da bi isprala miris klora. Tu je i Mordinijev Crni Periklo u kojem kodeks talijanske mafije biva transponiran u belgijski Liege, ali i Calais okupan blindiranim noćima, balansirajući negdje na pola puta između grotesknog i iskupljenja.

U čak dva filma uživat ćemo u bravuroznoj Mirjani Karanović. U Radovićevu Dnevniku mašinovođe portretira platonsku ljubav mašinovođe pred penzijom koji drži neslavni rekord od 28 gaženja (njegov je vlak jednog dana naletio i na autobus u kojem se nalazio šesteročlani ciganski orkestar). A u Dobroj ženi koju je sama režirala, glumi ženu koja otkriva videokasetu s uznemirujućim snimkama na kojima je njen muž s nekolicinom suboraca masakrirao nevine Bošnjake, nakon čega joj se život počinje urušavati.

Poput Serrine Smrti Luja XIV u kojoj autor svodi jednu povijesnu figuru i njen mit na banalnost, promatrajući njenu agoniju kao repetitivni i monotoni spektakl, dok bolest u svakoj minuti osvaja nove teritorije, tako i iznimni Sergej Loznica u Austerlitzu promatra prostor koncologora kao turističku destinaciju sveopće banalnosti, nalik Gardalandu ili bilo kojem drugom zabavnom parku, čiji bi se motto mogao svesti na sintagmu 'Selfie Macht Frei', dok neinvazivnom kamerom promatra posjetitelje Dachaua i Sachsenhausena, slijedeći trajektoriju Poljakova Autofokusa. Jer, Lozničin doks je kompleksna i zajedljiva studija o odnosu suvremene kulture i svetosti tih mjesta, gdje svaka nova kompozicija kadra otkriva nove i sve dublje slojeve jednog paradoksa. Zato to nije samo snažna meditacija o banalnosti i dubini zla, već i esej o granicama naše memorije i empatije u kojem turistički vodiči bivaju svedeni na robote. 'Posebna radna jedinica broj 13 uspjela je izvesti pobunu. Nemojte me pitati kako, ali grupa žena je ukrala eksploziv iz SS baraka i prebacila ga u jedinicu 13. Ima li tko kakvo dodatno pitanje? Nema? Onda možemo krenuti dalje, a potom slijedi petominutna pauza za zahod i sendvič'.