Svirati, biciklirati i animirati do jaja - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

'Dragi mama i tata. Sretno sam doputovao u Berlin. Prilično sam umoran, ali tako uzbuđen'. To su riječi prvog berlinskog pisma kojeg je 21-godišnji Mark Reeder poslao roditeljima u Manchester. Goodbye Manchester, Guten Tag Berlin. Tako započinje doks B-Movie: Lust & Sound In West Berlin koji prikazujemo u vašem i našem Art-kinu u sklopu Impulse festivala, u kojem se svira 'do jaja'. Reederova polazišna točka za prvu berlinsku noćnu turu bili su klubovi u kojima su partijali David Bowie & Iggy Pop u društvu Romy Haag i njenih drag queen vedeta. Zid je uvijek tu, kao neprobojna barijera koja štiti Reederovu zapadnoberlinsku kreativnu oazu ('Volim živjeti u gradu u kojem nisam vidio njegovu drugu polovicu', kaže u filmu Blixa Bargeld). Ne, to nije još jedan nostalgični kolaž o osamdesetima u Mirkovićevoj maniri (šifra: Sretno dijete), iako se Reeder dolaskom u Berlin ponaša poput sretnog djeteta u fetiš uniformi, hvatajući Super 8 kamerom Tildu Swinton, tada muzu Dereka Jarmana, kako biciklira pored Zida.

Bowieju ispisujemo i emotivni filmski In memoriam s tri iznimna filma (Sretan Božić, Mr Lawrence, Čovjek koji je pao na zemlju, Prestiž). A bicikliranje do jaja događa se golim protagonistima Felixa Van Groeningena (Nažalosnost stvari) koji je još 2009. imao svjetsku premijeru u sklopu canneskog Quinzainea pod nazivom La merditude des choses (Sranje stvari), čija igra riječi možda najbolje opisuje njegov sumanuti prosede. Film je to o pulsirajućem životnom kurikulumu jednog dječaka, natopljen belgijskim pivom, testosteronom i Royom Orbisonom. Inače, Groeningenov komad filmski je segment riječke književne manifestacije Vrisak, adaptacija romana Dimitri Verhulsta De helaasheid der dingen, čiji će hrvatski prijevod biti predstavljen u atriju vašeg i našeg Art-kina.

Testisi su i tema sjajnog komada Do jaja! u režiji Penny Lane, koji u hibridu animiranog filma i maštovite uporabe footagea briše granice između Animafesta i ZagrebDoxa, u 'uglavnom istinitoj priči' o čovjeku koji je liječio impotenciju transplantacijom kozjih spolnih žlijezda muškarcima, iako su ga službene medicinske udruge smatrale šarlatanom, da bi potom investirao novostečeno bogatstvo u osnivanje radijske postaje KBFB na kojoj je u pauzi između dva country songa promovirao važnost javnog zdravstva, zbog čega mu je osiguran status narodnog heroja. Film je to krojen po mjeri svih onih koji slušaju i obožavaju bend 'This Must Be Giants'.

U ciklusu posvećenom 150. obljetnici riječkog torpeda ne bavimo se testisima, već nanovo testosteronom. Torpedo će na našem platnu 'ejakulirati', pardon, opaliti, tri puta, između ostalog i u nevidljivom kamikaze komadu Ljudi torpeda u režiji Takumija Furukawe, autora koji je u produkciji legendarnih Nikkatsu studija snimio kultni noir Kenju zankoku monogatori aka Priča o okrutnom pištolju, da bi se potom preselio u Hong Kong gdje je pod novim imenom Kao Mei Tai snimio zadnja dva filma za Shaw Brotherse.

Svojevrsni raritet predstavlja i valjda najortodoksniji komad filmskog moderniste Alaina Resnaisa Rat je završen (Guerre est finie), kojeg je dio kritičara smatrao njegovim 'minornim' naslovom, prateći tri dana u životu nesigurnog španjolskog komuniste u pariškom egzilu (Yves Montand), rastrganog između dvije žene - ljubavnice Ingrid Thulin i živahne studentice Genevieve Bujold - dok paralelno sudjeluje u planu svrgavanja diktatora Franca.

S pečatom splitskog Festivala mediteranskog filma dolazi nam komad Druga majka u režiji Anne Muylaert, koji je doduše promašio more, jer je ambijentiran u brazilskom Sao Paolu, iako ta geografska zbrka nipošto ne umanjuje neuredno ležerni šarm njene priče o klasnoj borbi i majčinskim obvezama. No kako priča odmiče, tako se pretvara u konvencionalnu melodramu. Prave brazilske poslastice ipak treba pričekati do nekog drugog festivalskog gostovanja, s Kleberom Mendoncom Filhom (Aquarius) kao trenutno 'it' facom novog brazilskog filma. No glazba u Muylaert i dalje svira. U formi jedne majice s printom Ramonesa.