Osovina Berlin-Prag-Seoul - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Dok je ovogodišnje izdanje Motovunskog filmskog festivala posvetilo paralelni program posustaloj i nekad vitalnoj berlinskoj školi, vaše i naše Art-kino fokusirano je na ono što se u njemačkom filmu događa danas. Riječ je o programu Berlinale Special koji donosi presjek onog najrelevantnijeg što se trenutno dešava u zoni njemačke kinematografije. Iako Berlinale ima posebni program posvećen njemačkim autorima nazvan Perspektive Deutsches Kino, naš odabir fokusiran je i na filmove iz nekih drugih njegovih selekcija, koji obuhvaća i jedina dva njemačka komada iz njegove konkurencije poznatije kao Wettbewerb. Riječ je o Plesu između redova Thomasa Stubera i ekstraordinarnom 3 dana u Quiberonu njemačke redateljice Emily Atlef,  koji prati psihički oporavak Romy Schneider u klinici lociranoj na francuskoj atlantskoj obali. Portretira je Marie Bauer kao njen ultimativni klon. Tamo je posjećuje njena  najbolja prijateljica koja joj donosi Mozart kugle i kobasice kako bi osjetila dašak austrijskog doma, ali i fotoreporter magazina Stern.

Ispravniji pak prijevod naslova Stuberova filma bio bi Između polica jer je riječ o istoimenoj u nas prevedenoj priči genijalnog Clemensa Meyera u kojoj se događa romansa njegova introvertiranog radnika i njegove kolegice Marion (briljantna Sandra Huller koje se sjećamo iz Tonyja Erdmanna), iako se njihovo druženje događa s potrebnim mjerama opreza jer je ona udana. U razgovoru s Brunom, iz odjela za pića, koji je naučio kako baratati viljuškarom, otkrivamo da je Marion na bolovanju, iako će se naposljetku sve svesti na jedan buket. No ona će se nanovo ukazati poput Eskima na odjelu smrznute hrane. 

Karika koja povezuje Berlinale Special i Tjedan češkog i slovačkog filma je i genijalni njemački glumac Peter Simonischek. U Tonyju Erdmannu Maren Ade glumio je oca konzultantice Sandre Huller koji se s dolaskom u njen antiseptični život predstavlja kao njen životni trener. A u Prevoditelju Martina Šulika koji otvara naš voljeni češki ciklus (ove godine isti ima i slovački prizvuk), a kojem se doista dogodila svjetska premijera u paralelnoj selekciji Berlinale Special, on glumi lik Georga Graubnera, alkoholiziranog sina nacističkog oficira i bivšeg učitelja, kojeg susreće stari Jiří Menzel naoružan pištoljem, nakon što potonji otkrije da jedno poglavlje knjige koju on prevodi opisuje egzekuciju njegovih roditelja u Slovačkoj koju je zapovjedio Georgeov otac.

Te iste programe povezuje i njihova fascinacija paklenim pulpom. U programu Berlinale Special riječ je o paklenom, sirovom i prljavom komadu Samo mi bog može suditi u režiji njemačkog sineasta turskih korijena Ozgura Yildirima. A Tjednu češkog i slovačkog filma dogodit će se paklena Linija nabildanog Petera Bebjaka kao duhovnog postkomunističkog rođaka mitskih Sopranosa u kojem sirovi alfa mužjak Tomas Maštalir kao slovačka inkarnacija Yildirimova glumca fetiša Moritza Bleubtreua, portretira švercera cigareta, oružja i ilegalnih migranata na slovačko ukrajinskoj granici. Za politički diskurs priče zaslužan je sin ukrajinskog poručnika koji se nalazi u zatvoru jer je prosvjedovao protiv vlade, dok mu otac pokušava skupiti novac kako bi ga oslobodio. Slični spoj pulpa i politike emanira i vrhunac ovogodišnjeg izdanja Panorame suvremenog korejskog filma, genijalni Taksist Huna Janga, koji slijedi političku trajektoriju laureata ovogodišnjeg Far East Festivala u Udinama (1987: When the Day Comes), jer genijalnog Joon-hwan Janga i sumanutog Huna Janga dijele identični dani vojne diktature u Južnoj Koreji i studentskih uličnih nemira. No Panorama suvremenog korejskog filma nudi i neke druge nebrušene dijamante poput Poezije Lee Chang-donga koji je zapalio ovogodišnji Cannes s Izgaranjem (Burning), te agrarne gerontološke poezije Starog partnera koja priziva doks Jin Moo-younga Ljubavi, ne prelazi tu rijeku (My Love, Don't Cross That River) prikazan u jednom od recentnih izdanja ZagrebDoxa.

Vaše i naše Art-kino ostavlja veliki prostor autoricama. U Styxu koji konkurira za ovogodišnji Lux Prize Europskog parlamenta, balansirajući negdje na pola puta između Hipokrata i hipokrizije, kao logični odgovor na eru u kojoj je Mediteran postao najveće groblje Europe, a političari izjednačavaju humanitarce s krijumčarima ljudi, njena skiperica postaje nešto poput suvremene varijante Odiseja koji je ploveći između Scile i Haribde morao odlučiti je li pametnije žrtvovati monstrumu šest članova posade ili u oluji izgubiti kompletnu posadu, s time da su u igri dehidrirani migrantski očajnici na koje je ona naletjela, svjesna da nema dovoljno vode koja bi im utažila žeđ. Ali njihov plač nošen morskim vjetrom postaje sve slabiji. Jednu posve drugu lađu podastire nam Vlatka Vorkapić (Pusti Dobre, pusti), koja ljeti čini dobro našim sušnim otocima za koje voda znači život, čije nabrekle cijevi postaju vene koje njihovim selima upumpavaju život. Sanzualna Barbara Vekarić (Aleksi) igra na slični mediteranski milje u liku lakomislene i neodgovorne umjetničke fotografkinje (Tihana Lazović) koja se upušta u odnose s trojicom muškaraca – Goranom Markovićem, Sabastianom Cavazzom i Jasonom Mannom. A stilizirani doks Vraćam se odmah (Be Right Back) u režiji Maure Axelrod, pokušava proniknuti u misterij sumanutog talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana, poznatog po skulpturi Ivana Pavla II kojeg je pogodio meteor, koja je postala toliko popularna da ju je u animiranoj verziji koristio i Paolo Sorrentino u uvodnoj špici TV serije Mladi papa. No Cattelan nije vidljiv poput njegovih djela, jer je njegova osobnost bliža Thomasu Pyhnchonu, kao što se i većina njegovih djela povezuje s temama izbjegavanja i skretanja od normi. Iako on priča autorici o karijeri, radu i privatnom životu. No Axelrod u filmu priča i s vlasnicima galerija, Cattelanovom sestrom, bivšom zaručnicom i trenutnom curom. A hipnotična završnica otkriva nam stvarnog karizmatičnog Cattelana čiji je rad postavljen na rotondi Guggenheimova muzeja u New Yorku.