Tisuću i jedna recesijska noć - Monthly Overview | Art-kino Croatia

'Ne možeš snimiti militantni film ako bježiš od stvarnosti jer bi to bio dendizam', kaže alter ego portugalskog sineaste Miguela Gomesa u uvodnim kadrovima svog tripitha As mil e uma noites (1001 noć) koji ukupno traje 6 sati i 23 minuta. A Gomes je sve samo ne dendi, iako u jedinom njegovu komadu dosad prikazanom u našim kinima (Tabu) postoje tragovi 'dendizma', kad članovi retro benda izvode Ramonese (Baby I Love You) pored afričkog bazena. No iako je Gomesov alter ego u filmu portretiran kao bespomoćni redatelj koji u panici bježi s filmskog seta dok članovi njegove tehničke ekipe jure za njim, autorov triptih je sve samo ne bijeg od stvarnosti. Već sada ga možemo proglasiti filmom godine. U vašem i našem Art-kinu bit će prikazan u tri dijela, dan za danom, kao tri zasebna cjelovečernja filma, i to u sklopu gostovanja zagrebačkog Human Rights Film Festivala. Propustiti jedan od ta tri dijela možda je najveća filmofilska greška koju ćete učiniti ove godine, iako je Portugal kao svog kandidata za idućeg Oscara na stranom jeziku prijavio tek drugi dio trilogije (Opustošeni) smatrajući ga najboljim.

Rukovodeći se pasolinijevskim idealom filma kao poetskog manifesta, Gomes povezuje u krajnje slobodnoj i nekoherentnoj formi radiografiju recesijskog i rigidnom štednjom razorenog Portugala s bajkama koje je Šeherezada pričala perzijskom šahu Šahrijaru, gdje se štrajkovi škverana i prosvjedi portugalskih policajaca te obilježavanje obljetnice Revolucije karanfila, izmjenjuju s džinovima i lopovima koji plešu hip-hop, vezirima na lunaparku, pijetlom koji je preglasno kukurikao, članovima Trojke i bankarima kojima crni čarobnjak pokušava magičnim sprejem obuzdati nekontroliranu erekciju. Tu je i emotivna odiseja psića Dixieja koji mijenja vlasnike da bi na kraju okončao kod zelenortske kućepaziteljice u trošnom neboderu zapišanih liftova koji priziva Costine vedute iz Marširajuće mladosti, plus policijska potraga za seoskim čudakom Simaom Bezmudim, i natječaj za najljepši zebin pjev snimljen MP3 playerom.

Film je to u kojem se simbolični stihovi The Exploiteda (No future at all, no money, no job, you've fucked it all) izmjenjuju s Lionelom Ritchiejem (Say You, Say Me). Komad koji započinje kao dokumentarac, da bi ubrzo meandrirao u farsu, elegiju, pastoralu i bajku, bliži poeziji i antičkom teatru s natruhama Petera Brooka nego filmu. Film koji nam poput Carrollove Alise poručuje – 'Ako svijet nema nikakvog smisla, ništa nas sprečava da ga izmislimo'. Izmislimo, ali što? Smisao ili svijet? 'Više od izmišljanja smisla, stalo mi je do izmišljanja svijeta', kaže Gomes.

Inače, Gomesov snimatelj je Tajlanđanin Sayombhu Mukdeeprom, direktor fotografije u opusu velikog Apichatponga Weerasethakula, autora čije ćemo remek-djelo Groblje raskoši također vidjeti u sklopu gostovanja HRFF-a. Publika koja u kinu gleda Weerasethakulov komad o grupi uspavanih vojnika smještenih u seoskoj školi pretvorenoj u improviziranu bolnicu, postaje 'objekt' njegova filma. A bolnica u kojoj snivaju njeni vojnici zapravo je metafora kinodvorane. Zato nije publika ta koju je 'uspavao' autorov film, već je film taj kojeg je 'uspavala' publika, kako to navodi kritičar Stephane Delorme. Film koji je ukrao san svojoj publici. No film je i autorov diskretni odgovor na tajlandske političke, osobne i povjesne nesigurnosti (kad Jenjira i njen pacijent koji se nakratko probudio odlaze na ručak, na zidu kantine uočit ćemo portret zloglasnog generala Sarita Thanaraka koji je u pedesetima slovio kao tajlandska verzija diktatora Franca).

Slični hipnotički efekt postiže i dugi kadar vožnje pustinjom u zadnjem intimističkom filmu Chantal Akerman No Home Movie, u kojem ta velika autorica koja je nedavno okončala život samoubojstvom, snima vlastitu majku i njenu briselsku svakodnevnicu, te njihove seanse putem Skypea. A na scenu demonstracija iz Gomesove 1001 noći fino se nadovezuju i dva fina komada na programu vašeg i našeg Art-kina – Događaj Sergeja Loznice i Borba za... Siniše Gačića. U Događaj pratimo snimke 'puča' koji se dogodio u SSSR-u u kolovozu 1991. kad su posljednji zagovornici tvrdog komunizma pritvorili reformatora Gorbačova, što će rezultirati događanjem naroda na lenjingradskom Trgu dvorca. No ostaje pitanje da li je ono čemu svjedočimo kolaps režima ili njegov 're-branding'. Jesu li ljudi koji gledaju u kameru snimatelja sovjetske TV čiji footage Loznica koristi, pobjednici ili žrtve? Zato Loznica prikazuje te događaje s odmakom od 24 godine, e da bi pokazao da Povijest nije nikakav pokret i gibanje, već pepeo osuđen na zaborav. Ostaju tek lica i tijela kao jedina ogledala povijesnog sentimenta, prije no što će jedan 'povijesni' događaj postati korumpiran (promatrati tada mlađahnog Putina kako izlazi iz zgrade lenjingradskog poglavarstva). S druge strane, filmski aktivist Gačić prati prosvjede slovenskih antiglobalista koji su se okupili na ljubljanskom Trgu burze kao djeca Occupy pokreta. I taj film snimljen 2014. gledamo sa stanovitim odmakom, jer prikazuje događaje iz 2011.

Likove škverana iz Gomesova filma priziva i bagerist iz debitantskog filma Pabla Trapera Svijet dizalica, čiji ambijent puno duguje estetici Loachova Riff Raffa, oplakujući radničku klasu koja u Argentini postaje mrtvo slovo na papiru. A slične tragove slijedi i belgijski autorski dvojac Sabine Lubbe Bakker & Niels van Koevorden u sugestivnom doksu Ne ostavljaj me u čijoj sumanutoj priči od dvojici šumskih alkosa, rani Jarmusch susreće Becketta u prostoru nalik minimalističkom teatru. Motiv izoliranosti rabi i najnoviji komad Pabla Larraina Klub ambijentiran u napuštenoj kući na udaljenoj čileanskoj obali u kojoj je Vatikan zatočio petoricu popova, osudivši ih na pokoru zbog njihovih pedofilskih i homoseksualnih 'nestašluka', pridruživši im svećenika u ulozi psihologa koji također prolazi osobnu kalvariju, krijući malu tajnu. A finale je toliko perverzno da ga Bunuel ne bi smislio u najcrnjim morama. S druge strane, Britanac Andrew Haigh napušta kvir estetiku (šifra: Vikend) i u najnovijem komadu 45 godina prvi put uvodi heteroseksualni par čije pripreme za proslavu godišnjice braka bivaju dovedene u pitanje otkrićem mrtvog tijela muževe bivše cure koje je zaleđeno ležalo u švicarskim Alpama. Zato su stihovi songa Smoke Gets In Your Eyes uz koji oni plešu, svedeni na čistu simboliku, iako ženine suze nije izazvao dim.

Godinu 2015. okončat ćemo na najljepši mogući način, uz Trećeg čovjeka koji prikazujemo u sklopu retrospektive Orsona Wellesa, te zvucima trube Bojana Navojeca, (Život je truba). Tko trubi, zlo ne misli.